Nakon filma „The world’s end“, sada nam se zalomila američka verzija sličnog scenarija – film „This is the end“, koji je, u skladu sa mašinerijom holivudskog pedigrea, bio dosta komercijalno uspešniji i dalekometniji u svetskim okvirima.

Uspešnost ovog dela ogleda se i u njegovoj neobičnoj, iako ne sasvim originalnoj, koncepciji, a to je da svi likovi koji se pojavljuju u njemu glume zapravo sami sebe, što film pretvara u vrstu kvazidokumentarca ili metasamoparodije (što su svi koji su pratili seriju „Entourage“ mogli već da gledaju). 

Dakle, postavka je vrlo jednostavna – gomila holivudskih komičara, glumčića i nazovi „selebrtija“ obrete se na ludoj žurki u modernoj hiperstilizovanoj kući Džejmsa Franka baš u momentu kada se na planetu stuštava biblijska apokalipsa koja obećava uništenje, razaranje i iskupljenje u raju za pravične i dobrodušne. Naravno, naše holivudske vedete ne spadaju u takve, te ostaju zarobljene u prostranoj vili zajedno sa svojom nesposobnošću da se nose sa ekstremnim situacijama, razmaženošću, egoom i glupošću.

Pozitivan i iskupljujć faktor filma leži upravo u odluci da se publika ne zamajava pokušajima da se ovi likovi predstave boljima i drugačijima nego što zapravo jesu. Komičar Set Rogan, koji je scenarista i jedan od reditelja filma, apsolutno je svestan da ne zna niti će ikada znati da glumi išta više od sebe samog, pridajući isti tretman svojim prijateljima (Džej Barušel, Džejms Franko, Džona Hil, Deni Mekbrajd, Kreg Robinson) koji su imali manje ili više uspeha u toj branši (u ovom filmu imamo čak dva glumca ranije nominovana za Oskara – Džona Hil za „Formulu uspeha“ i Džejms Franko za „127 sati“). Otuda odluka da se scenario ne opterećuje imaginarnim karakterima već da se publici ponudi neka vrsta lažnog rijaliti šou programa u kome će učestvovati „pravi“ likovi sa svim onim manama koje publika ionako već pretpostavlja da ih ti likovi poseduju, što umnogome olakšava parodični deo filma. Tako ovo ostvarenje postaje jedno vrlo smelo ismevanje holivudske industrije, lažnih talenata, preplaćenih zvezda, glumačke taštine i egoizma, u čemu gledaoci mogu neizmerno da uživaju. Jedini problem je što svi ovi glumčići, dok vrlo direktno i oštro satirizuju i satanizuju sami sebe, skidaju kajmak od solidne zarade ovog ostvarenja, međutim dok se publika ne libi da plati užitak da gleda kako Džonu Hila napastvuje sotona sa džinovskim udom – svi su na dobitku.

Poenta ovog segmenta filma bila bi u dijalogu između glavnih likova, koji, svesni paradoksa industrije zabave izvode očigledan zaključak:

– (pitanje) Ali mi smo glumci, mi donosimo radost ljudima, zašto mi ne bismo otišli u raj?
– (odgovor) Moraš priznati da smo često bezobrazno plaćeni za to malo što radimo.

Drugi segment ovog filma ogleda se u očiglednom nastojanju da imaginarni „pravi“ likovi, svojim dozlaboga glupim, nepromišljenim i imbecilinim postupcima, parodiraju svaki mogući kliše o filmovima o apokalipsi i uopšte horor filma, pa tako imamo scene „cabin feaver“ efekta, odnosno paranoje od zatvorenosti na jednom mestu, scene isterivanja đavola iz naizgled najdobronamernijeg od njih, kraj civilizacije u stilu „Pobesnelog Maksa“, te razne citate i reference na filmove kao što su „The Thing“ ili „8. putnik“. Ti momenti filma su na mahove duhoviti i zabavni, ali njihov ponavljajući efekat vrlo brzo postaje zamoran i dosadnjikav.

Takođe, pošto je u pitanju Set Rogen, čovek koji je napisao „Pinapple expres“, očekujte puno gnusnih, da ne kažemo „masnih“ fora, besramnu zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, jezik do te mere sočan da se sa njega cedi kiselina koja progoreva beton. Takođe, „Glumci“ se ne libe da takođe bez trunke samopoštovanja opljunu po svojim ulogama, filmovima i projektima, time im posredno praveći sasvim solidnu reklamu, ali donekle i srozavajući svesno svoj nemaštoviti i preplaćeni „rad“.

„This is the end“ preporučujemo svima onima koji su upoznati sa radom pomenute ekipe i koji znaju da će od tog trusta mozgova dobiti sasvim neprikladnu količinu psovki, vulgarnosti i šala u kojima dominiraju određeni delovi tela. Sa druge strane, u pitanju je veoma smelo izvrtanje na postavu holivudskog establišmenta, koji se otvoreno pita u filmu čime je zavredio slavu i bogatstvo.

Takođe, osim što ćete imati prilike da vidite kako vašu omiljenu pevačicu Rijanu guta rupa u zemlji ili kako Čeninga Tajtuma tretiraju kao sadomazo roba, moći ćete pomalo i da se nasmejete likovima koji su imali dovoljno smelosti, bezobrazluka, ali i gluposti, da pljunu na sve što ih je ustoličilo na presto lažnih kraljeva komedije 21. veka. 

Slobodan Novokmet