Minotaur - Kuća koju je Zulfikar izgradio



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Dijelom ispovjest, presjek dosadašnjeg stvaralaštva i nacrt za budućnost, „Minotaur“ bosanskog reditelja Zulfikara Filandre predstavlja ples stvarnosti koji nesvjesnim ritmom poručuje gledaocu ponešto i o njihovoj sopstvenoj intimi.

Projekat koji željno iščekujem od prve najave, pun nade da će donekle da uzburka alternativnu balkansku filmsku scenu, ta nadanja mi je već prvim gledanjem opravdao. Moraću prvo priznati, već kraće vrijeme sam imao priliku da pogledam film, ali zbog niza ne tako zabavnih obaveza (vi, stariji, sjetite se svojih studentskih dana!), nisam bio u prilici da odvojim vrijeme i u potpunosti mu se posvetim. Kako ništa ne treba započeti krajem godine, čekao sam ulazak u novu da bih najzad započeo gledanje. Završavajući ga, trebalo bi da objasnim zašto je film tako specifičan, i zašto se tiče svih nas. 


Nastajući u periodu od 10 godina (2009-2019), ova unutrašnja odiseja može i džojsovski da se nazove portetom umjetnika u mladosti. Bilježeći najsitnije momente, kao što su spavanje, šetnja, plesanje, Zulfikar nas prvo upoznaje sa svojom svakodnevnicom, koja nije mnogo drugačija od naše. Suptilno, zapravo čak i teško uočljivo, uz njih se pojavljuju i kraće vinjete koje dolaze upravo iz prijašnjih Zulfikarovih filmova. Na prvo gledanje se ne razlikuju mnogo od spomenutih snimaka svakodnevice, a upravo u tome leži i genijalnost. Zulfikaru (kao i velikom broju ljudi, nadam se), film predstavlja neizbježnu životnu činjenicu i bitan segment koji je nemoguće odvojiti od „prave“ stvarnosti. Šta je život umjetnika, ako umjetnost nije sveprisutna?

Zanimljiv izbor jeste skoro nepostojeći narativ i hronološki tok. Iako započinje sa jednim starijim snimkom, ubrzo se nit (ili prikladnije, zlatno klupko) gubi te postajemo svjedoci sve više izmješanih vremenskih perioda. Ovo donekle i tjera da figurativno popunjavamo rupe koje su ostale, ali tu dolazimo do raskrnice. Da li je na nama da to radimo, jer život u Minotauru, iako blizak svima nama, nije naš. Otkrivajući nam svoju slojevitu intimu, preostaje nam jedino da se okrenemo prema sopstvenoj.

Zulfikar svojom retrospektivom besramno ogoljeva deceniju života i ne daje odgovore, ali na kraju, to nije ni cilj. Otkriti svoj lavirint predstavlja veliki izazov, ali uz pomoć ovakvih djela, napravljenih u duhu najboljih avangardnih stvaraoca (od mlađih vrijedi pomenuti Jonas Mekasa, ali ni Godard nije daleko) izazov postaje iole lakši.

Pavle Banjac



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Vesti

10 najčitanijih

Arhiva