Postoji neka posebna veza između medicine i književnosti. Da li je pisanje vid (ne)svesnog eskapizma od svakodnevne borbe protiv bolesti, stresa i brige za pacijenta, tek brojni pisci su u isto vreme bili i lekari. Čehov, Bulgakov, Artur Konan Dojl a kod nas Laza Lazarević i Jovan Jovanović Zmaj.

Znam da je Dejanu Hristovu, našem današnjem gostu, muzika (opet kao vid eskapizma) pomogla da završi studije medicine jer po njegovim rečima, što je bolje svirao i pevao, bolje je i studirao. I to ne samo za svoju dušu već i u okviru, najpre klupskog, a potom i autorskog benda "Liga izuzetnih džentlmena" sa kojim je nastupao širom zemlje.

Negde paralelno sa bendom otkriva i pisanje te danas iza sebe ima tri objavljene knjige: „Anomalija zvana žena“, „Dan kada je Zemlja nosila suknju“ i pre mesec dana objavljena „Anomalija“. Knjige predstavljaju SF satiru u kojima dva vanzemaljca komentarišu ponašanje ljudi. Recimo nešto između „Autostoperskog vodiča kroz galaksiju“ i serije „Treći kamen od Sunca“.

„Anomalija“ mu je širom otvorila vrata i mejnstrim medija te ste o njegovom radu, između ostalih, mogli da čitate i listovima Danas, Blic ali i gledate gostovanje na RTS-u. U pauzi između promotivnih aktivnosti vezanih za novo izdanje, svakodnevnog života i rada na Institutu za lečenje i rehabilitaciju „Niška Banja“ gde radi kao internista, uspeo je da odvoji malo vremena i za nas.


Bendovi, muzičari i albumi


Nepopularno mišljenje, ali Riblja Čorba je za mene bila prekretnica. Bio sam 5. razred osnovne škole kada mi je stariji nastavnik muzičkog poklonio ploču „Pokvarena mašta i prljave strasti“ (da, deco, postoje i takvi nastavnici). Moj muzički stub Kamacrown (tadašnji must have svakog domaćinstva) je srećom imao gramofon, pa sam mogao u nedogled da vrtim gitarsku temu u „Neke su žene pratile vojnike“, ili da razmišljam o lirici, kao i o dinamici pesme „Rekla je“. Kasnije su došli na red Sajmon i Garfankl, koji su me uveli u svet pratećih vokala i harmonija, i prva pesma koju ću samostalno otpevati na nastupu, sa mojim burazerom Garfanklom (ili Sajmonom, svejedno) biće upravo „The Boxer“. Zatim je iskrslo sirovo i za mene tada nadrealno stvaralaštvo Toma Petija, kojeg mi je majka kupovala na kasetama i bugarskim diskovima... Kada bolje razmislim, moja generacija iz više razloga nije ni odrastala na albumima kao muzičkoj formi, već na radiju, MTV-ju, povremeno nekim kompilacijama, te smo najčešće slušali singlove i tako ih i pamtili. Moj mozak i danas radi po tom šablonu, retko kad se posebno vežem za neki album.

Reditelji i filmovi


Osamdesete su što se filmske umetnosti tiče bile toliko naivno plodne, da nije ni čudo što danas mnogi pokušavaju da nam uvale svoj nemaštovit proizvod igrajući na kartu nostalgije i vraćajući tu tematiku na veliko platno. Toliko su bile dobre, da mogu slobodno da spomenem treš SF kao što je "Oni žive", i da opet izgleda kao remek delo naspram većine današnjih filmova. Nije mi smetalo ni što je glavni glumac zapravo rvač, niti što su dijalozi pomalo petparački; Karpenter je meni resetovao mozak kada je glavni junak stavio naočare za sunce i počeo da vidi drugačiji svet i vanzemaljce oko sebe. Mislim da se tada i rodila ljubav prema naučnoj fantastici. Drugačije se tada pristupalo sedmoj umetnosti... „Fleš“, recimo, koga sam odgledao bezbroj puta imao je bolju muziku (grupa Kvin, sećate se) nego svi sakupljeni hitovi iz ove decenije. Iz devedesetih bih morao da preporučim „Dežurne krivce“, za svakoga ko hoće da vidi kako izgleda savršeni stil u pripovedanju priče, suptilno uvlačenje publike u radnju, i maestralna završnica nesvakidašnjeg Kevina Spejsija.

Stripovi


Kada sam krenuo u prvi razred osnovne, preuzeo sam na sebe obavezu da svakog jutra kupujem "Politiku" dedi. Tu su stajale i šarene korice svezaka, sa junacima poput Dilan Doga, Marti Misterije, Zagora i ostalih, koji su me na prvu kupili. Zbog forme ovog članka ipak moram da izdvojim jedan... Neka to bude „detektiv nemogućeg“. Za mene je Marti Misterija svakako bio poseban doživljaj, kroz njega sam puno naučio o svetu, arheologiji i načinu pripovedanja kroz alternativnu istoriju i nauku. Stripovi su vaspitavali naše generacije na poseban način, učili smo iz njih i oblikovali se po njihovom kalupu. Ali, ako bih morao da izdvojim jednu stvar koja je ključna, bio je to osećaj za pravdu, kao i saznanje da na kraju dobro uvek pobeđuje.

I dalje volim da mislim da smo izrasli u takve ljude, sa kojima bi se i Zagor ponosio, Mister No rado drmnuo po koju, a Blek Stena bi ih sa osmehom potapšao po ramenu.

Kada su stripovi prestali da se objavljuju, tada je i naše detinjstvo počelo da nestaje, a devedesete su došle po svoje. Tu i tamo smo prelistavali ono što smo propustili, nije još bilo interneta, a sankcije su nas dodatno sputavale... Ne znam kako, ali sećam se da mi je u nekom trenutku u ruke došao „Povratak mračnog viteza“ na engleskom. Tada me je spucala u glavu činjenica da i naši junaci mogu da ostare, konkretno u ovom slučaju Betmen.

Trebalo je puno godina da se stripovi vrate na mala vrata (mislim na analognu formu, jer pored papira ništa drugo za strip ne priznajem). Dakle tamo 2008. godine kada je Veseli četvrtak ponovo počeo da objavljuje stare junake.... Pošto je glupo da kao odrasli čitate stripove, okrenuli smo se i ozbiljnijim formama, nadenuli im ime "grafičke novele" i nastavili istim tempom. Tu izdvajam "V for vendetta", svakako zbog lepote jezika kojom je pisan, kao i poruke otpora koju sa sobom nosi priča. „Propovednik“ je nešto što svaki (makar i kvazi) buntovnik mora da pročita. Nekorektan na toliko nivoa, nosi u sebi nešto što nam je u današnjem lažno tolerantnom 21. veku preko potrebno u umetnosti. Ako vam kažem da se radnja odigrava u zatucanim južnjačkim predelima Amerike, gde je devojka propovednika naravno belkinja, i to sa plavom kosom, naravno da je logični sled da u seriji danas stave crnkinju da je glumi. Po cenu da zvučim kao rasista, ali taj potez je potpuno neopravdan. Kontekst je silovan, dekapitiran, a telo bačeno u septičku jamu. Toliko.

Pisci i knjige


Nikada mi neće biti jasno zašto se Gospodar prstenova ne izučava u srednjoj školi... Smatram to velikim propustom, ako kojim slučajem kao tinejdžer niste ovo čitali. Ali, ne brinite. Tolkin je ovo remek delo napravio da bude politikin zabavnik književnosti, za sve od 7 do 77 godina.

Neko ko je na moje pisanje dosta uticao je svakako Stiven King, koji u svom plodnom stvaralaštvu ponekad ume i da promaši, ali mora mu se odati priznanje da je majstor pripovedanja. Preporuka za svakog pisca je njegova knjiga „O pisanju“, gde vam King odškrine vrata svog maestralnog uma i dozvoli vam da bacite pogled kako njegove vijuge za pisanje funkcionišu.

Ipak, najviše su me upoređivali sa Daglasom Adamsom, iako ja „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ nisam ni pročitao pre pisanja „Anomalije“. Tek nakon četrdeset drugog „Provaljuje se da si kopirao Daglas Adamsa“ seo sam da i sam vidim ko je taj baja koga u mesečarenju plagiram. I bio sam oduvan! Stil pisanja sličan, smisao za humor se takođe gađa, dinamika u poglavljima i pripovedanju jeste ta, samo je njegov stil mnogo bistriji, smeliji, intligentniji. Istog trenutka bih prodao dušu đavolu, samo da mogu da pišem kao on. Ako ikada poželite da shvatite smisao života, pročitajte ovo delo.

Događaji


Kao da je neko detinjstvu pucao u stomak, kada je bilo prekinuto emitovanje serije „Na tajnom zadatku“. I Boni Tajler je plakala tog dana. Sećam se da sam u neverici gledao članak u dedinim novinama, gde je pisalo da je glumac koji je tumačio glavnog lika, Meka Harpera, poginuo na setu, neka nesreća sa pištoljem... Bilo je to kao da vam je neko šapnuo da Deda Mraz ne postoji, otkrio vam kako se izvodi čuveni mađioničarski trik, ili da je Čarobnjak iz Oza samo jedan senilni dekica. Zaista, možda danas zvuči smešno, ali Petru Panu u meni je trebalo dosta vremena da se od toga oporavi.

Što se koncerata tiče, bio je to performans Rolingstounsa u Beogradu. Iako striktno ne pripadaju mojoj generaciji, kupili su me svojom profesionalnošću i odnosom prema muzici za sva vremena. Lestvica je bila podignuta toliko, da nije bilo ni načina ni razloga da je neko drugi dosegne. Posebno za poštovanje je bila činjenica da su oni tada u proseku imali po 65 godina. Prokleti bumeri, zar ne.