Svaki pisac je imao u svom životu neki trenutak koji ga je izazvao da svoj svet, koji je do tada pažljivo skrivao u svojoj glavi, izloži i učini vidljivim, na sreću onih koji su ostali zatečeni njegovom lepotom. Philip je imao taj trenutak kada je otišao u prodavnicu da kupi 'Popular Science', ali ga nije bilo, pa je ugledao nešto što se zvalo 'Stirring Science Fiction'.

Pomislio je: Sranje, ovo bar zvuči kao 'Nurse Romance Stories'!

Otišao je kući, pročitao i ostao šokiran loše napisanim sadržajem. Sve priče koje je do tada pročitao, a koje su se svrstavale u žanr naučne fantastike, bile su utemeljene na pseudo-nauci, te se sam sadržaj pre mogao nazvati fantazijom. A razlika između naučne fantastike i fantazije je ogromna. Philip je izjavio da dok čitate neku bajkovitu priču, ne razmišljate o postojanju vila, veštica, trolova i patuljaka, zato što znate da ne postoje i to što čitate je čista zabava. Ali, kad čitate naučnu fantastiku, vi znate da stvari o kojima čitate možda trenutno i nisu istinite i ne postoje, ali jednog dana će to biti realnost. I odlučio je da piše upravo o takvim stvarima i događajima od kojih ste odvojeni tek nekom vremenskom smetnjom, ali se ona možda već odvija u nekom paralelnom univerzumu i svakako će se i u vašem dogoditi jednog dana.

Philip je naučnu fantastiku počeo čitati sa dvanaest godina, a najviše su ga na razmišljanje terala dela Alfreda Eltona van Vogt-a, pogotovo 'The World of Null'. Iako delovi ove knjige uopšte ne izgledaju povezano i razumljivo, Philipa je upravo takav svet podsećao na stvarnost u kojoj svi mi egzistiramo. Stvarnost koja je čist nered, haos, ali uzbudljiv i nepredvidiv i samo je pitanje: koliko nas taj haos plaši i koliko možemo biti sretni sa redom? A E. Vogt je naterao Philipa da ceni tajanstvenu haotičnost u svemiru, koje se ne treba plašiti. Za našeg pisca postojala su dela posle kojih nikada više nije bio isti, nakon što ih je pročitao, dela posle kojih se učinio sebi zrelijim nego pre čitanja, koja su mu promenila nešto u glavi i zbog kojih je počeo da razmišlja drugačije, poput 'Of Mice and Men' ili 'Camp Concentration' Thomasa M. Discha. Nešto što ga je pročistilo i usmerilo.

Dick je veoma cenio ovog pisca, ali i mnoge druge, što su ga oduševljavali svojim pisanjem, poput Sladeka, Malzberga, Discha i Ursule LeGuin. Za Raya Bradburyja je izjavio da je jedini među piscima naučne fantastike koji je zapravo bio i pismen. 

Kada bi ga pitali da li smatra da su današnji pisci naučne fantastike bolji od onih starih, uvek je citirao izreku: 'Mi smo samo ljudi, ali stojimo na ramenima divova i zato možemo videti više nego što ti divovi mogu videti.'

Na taj način nikad nije omalovažio rad stare garde koja je postavila temelje na kojima su sagrađena sva kasnija remek dela ovog žanra. Philip je mnogo puta u životu osetio da je na nekin način nadmašen u pisanju, da je možda čak i zastario, ali mu je to donosilo olakšanje, jer je bio svestan da postoje drugi ljudi koji će preuzeti ovu svetu baklju žanra, koji će je nositi sa novom snagom, a on će to posmatrati sedeći na nekom zidiću, veselo mlatarajući nogama i razmišljajući da čak i ako nikad ne napiše više ni jednu jedinu knjigu, naučna fantastika ide napred, punom parom!

Iako su njegova dela već sad obavezno štivo za svakog SF ljubitelja, počeci zarađivanja na njima, za samog autora, bili su teški. Izdavači su mu često govorili da može biti sretan što su mu uopšte i štampali knjigu i da bi mogli čak i da mu naplate troškove štampanja. Smatrao je to okrutnim i nehumanim činom, sramotom koliko su jadno plaćeni pisci SF-a.

Philip je mnogo voleo da piše i voleo je svoje likove koje je smatrao prijateljima, ali im se nikad nije voleo vraćati. Za njega, pisanje je usamljeno zanimanje koje ga je odvajalo od porodice i prijatelja, dok piše. Paradoks je u tome što se sa jedne strane odvajao od jednih saputnika, da bi stvorio nove, u nekom drugom svetu. Pisao je zato što je smatrao da u svetu nije bilo dovoljno ljudi koji bi mu mogli biti dobro društvo. U svojim delima je prikazivao neke male, obične ljude, koji su uradli nešto u trenutku velike hrabrosti i za takvo delo nisu dobili nikakvo priznanje. Zato je i svaka njegova knjiga bila pesma o njegovoj hrabrosti. Nikad nije hteo da, kao autor, bude besmrtan, ne! Hteo je da se pamte njegovi likovi i ono što su oni videli i doživeli.

U januaru 1972. god Philip je napisao čuveni govor u kom je izneo neke svoje stavove i ideje o društvu u kom je živeo. Između ostalog, napisao je da već živi u totalitarnoj državi kakvu je opisao Orwel i da se već dešava i pobuna protiv takvog zlog i korumpiranog uređenja. Govor je poznat kao 'The Human and the Android', u podnaslovu 'The Authentic Person Vs. the Reflex Machine.'

P. K. Dick je objasnio da je pokušao definisati stvarnu osobu, jer su među nama biološki ljudi koji su androidi u metaforičkom smislu. Hteo je da definiše šta je to ljudsko što čoveka čini čovekom. Kompjuteri su postali osetljivi poput ljudskih bića, a istovremeno su ljudska bića dehumanizovana. Dick je osetio potrebu da tim govorom podstakne ljude koji su ljudi u svakom smislu, da jačaju ljudsko u onima koji posustaju i koji postaju ravnodušna bića koja su oguglala na vređanje i nepravdu.

Smatrao je da ljudsko biće određuje nešto vrlo jednostavno, a to je da se kaže NE. NE svemu što nanosi zlo, bol, patnju, nepravdu, nasilje. Reći NE podmićivanju, huškanju, vređanju, okupljanju oko neke užasne ideje i sprovođenju iste u delo kroz razne nedolične radnje i akcije. Sanjao je o naraštaju takve dece, one koja će reći: 'Neću ubiti, silovati, mučiti, maltretirati, okupirati, bombardovati!'

Maštao je o takvim mladim ljudima koji će se pobuniti protiv lošeg sistema, protiv zakona koji glasi 'NE KRŠI ZAKON!'. A mora se prekršiti, jer je u osnovi loš, opasan i nepravedan.

Philip je mnogo puta uzjavio da uvek moraš da uradiš ono što je ispravno, a ne ono što je praktično.

Poslušajmo ga!

Tatjana Smiljanić