Od petka do nedelje kampovao sam na obali Đetinje, ispred Sportskog centra, na golom travnjaku, bez struje i tuš kabina, a i ve-ce je otključavam samo u večernjim satima pred početak festivala. Iako su organizatori najavljivali uzbudljiv program i avanturu u „Jungle Path vol. 1“ kampu, zvanični kamp je otkazan u poslednjem trenutku, ali je nekolicina kampera, među kojima sam bio i ja, našla svoje mesto i ostvarila dobar provod. I pored svih nedostataka u organizaciji, bilo je lako uživati na Park Festu.

Prvog dana festivala dominirao je pank rok zvuk. Organizatori su složili listu izvođača tako da se energija postepeno uvećava do eksplozije. Festival je otvorio mladi bend Teorija zavere iz Požege. Na početku su izgledali prilično nesigurno i razočarano zbog malog broja publike, ali su tokom svog nastupa dobili polet, pa su do kraja svirke već zvučali uigrano. Pesma koja mi je ostala u glavi govorila je o uticaju medija i pominjala je „fatalni rijaliti“, što mi se jako svidelo, pogotovo kada se uzmu u obzir godine članova benda.

Nakon njih Hurler iz Negotina je preuzeo binu i sa puno energije započeo nastup. Momci iz ovog benda su sa mnogo više samopouzdanja svirali svoje stvari, vladali su binom i prepustili se muzici. Njihov pank rok zvuk najviše podseća na Gobline, a u tim trenucima su mi se najmanje sviđali, dok su pesme u kojima vibriraju različiti žanrovi i uticaji, koji se spajaju u krosover fazonu, zvučale originalno, onako kako bi taj bend trebalo da se razvija. Energični nastup i dobro raspoloženje prekidali su čestim štimovanjem, pa su se čuli povici i dobacivanja iz publike, ali i pored tih momenata, Hurler je ostavio utisak benda koji obećava.

Beogradski sastav Bolesna štenad je okupio veću masu, a do tad je ceo park utonuo u mrak, pa je doživljaj bio još bolji. Članovi ovog benda nastupili su obučeni u njihove prepoznatljive odežde, ali kostimografija nije bila jedini način na koji su privukli pažnju, jer je njihov nastup bio istinsko rokanje i vožnja. Bend je izveo listu prošaranu starim hitovima, ali i pesmama sa albuma Desiće se lepe stvari. Pisao sam već o spotu za pesmu Multietnička atrakcija, koja mi i nije preterano draga pesma, ali na festivalu u parku mi je jako prijala jer sam osetio koliko dobro radi uživo dok masa horski peva.

Rambo Amadeus, foto: Atila Sabo

Glavno ime festivala za mene je bio Rambo Amadeus i njegovu svirku sam iščekivao sa nestrpljenjem. Svirku su otvorili pesmom Privatizova, zbog čega sam mislio da će ceo koncert biti u duhu novih stvari sa albuma Vrh dna, ali to je bila jedina nova pesma koju su izveli. Osim pesme Vatrogasci, sve ostale pesme bile su one stare, legendarne stvari kojima je Rambo učvrstio svoje ime na sceni. Bilo je zanimljivo gledati mladu publiku u prvim redovima kako se zbunjuje na pesmu Bolje jedno vruće pivo, dok su oni stariji pevali iz sveg glasa, jer Rambo je često pravio stajke ili ohrabrivao publiku da učestvuje u izvođenju. Drag mi je Amadeus Rambo, ali ne samo zbog njega, već i onog neverovatnog benda koji sve vreme pravi takav gruv da ne možete da prestanete sa igranjem. Za mene je ovo bio vrhunac festivala i trenutak kada je u pola Rambove pesme uleteo voz je jedan od onih životnih kadrova koji se ne zaboravljaju.

Najveća masa se okupila tokom nastupa zagrebačkih turbo folk pankera - benda Brkovi. Meni je generalno ovakva muzika dosadna i glupava, pa sam veći deo koncerta proveo na tribinama pored bine, ali ne mogu da osporim njihov energični nastup i reakciju publike. Organizatori su vrlo smisleno poređali izvođače prve večeri tako da je kulminacija euforije i raspoloženja kod publike nastupila baš tokom njihovog nastupa u samoj završnici večeri. Mnogi su mi rekli da su došli samo zbog Brkova, a sudeći po njihovom nastupu, verujem da su njihovi fanovi ostali i više nego zadovoljni svirkom.

Brkovi, foto: Atila Sabo

Prvo veče festivala zatvorili su di-džejevi Rebel B i Dj Munja, što je novina u odnosu na prošlu godinu festivala kada su postojale dve bine, jedna za žive nastupe bendova, jedna za elektroniku.

Drugo veče festivala otvorio je užički hard kor bend Brat, o kojem iz najrazličitijih izvora čujem samo pohvale i podršku, kako za njihovu muziku, tako i za ekipu koja se okupila oko ovog zvuka. Užičani su svojih pola sata iskoristili do maksimuma, izveli su svoje stvari i nekoliko obrada, od kojih me je izvedba pesme Tajm (Time) od Propejna (Pro-Pain) potpuno rasturila. Nadam se da ću imati priliku da čujem ovaj bend u nekom lokalu, na manjoj bini, oči u oči sa bendom, jer to je pravi doživljaj za ovakakv hard kor zvuk.

Nakon Užičana nastupio je beogradski sastav Scordisci. Ovaj bend neguje miks keltske muzike i rokenrola, najbliže zvuku Dropkik Marfiza, čiju su poznatu pesmu Šiping ap tu Boston (I'm Shipping Up To Boston) uvrstili u svoj repertoar. Bilo je zanimljivo videti toliko muzičara i različitih instrumenata na sceni, ali je frontmenov nastup u kiltu odudarao od ležarnog oblačenja ostatka benda. Pored obrada, odsvirali su i autorske stvari od kojih me je najviše zakačila pesma kojom su završili nastup.

Sharks, snakes and planes pokušavam da uhvatim uživo već neko vreme, pa mi je drago da se to konačno desilo baš na Park festu, jer ne znam za drugi festival gde u sred pesme može da uleti zvuk voza koji tutnji i sirena lokomotive. Ovaj beogradski bend je imao impresivan scenski nastup i vrlo energičnu svirku, pa sam čak i ja, koji do sada nisam detaljnije preslušavao njihove pesme, osetio potrebnu da se bolje upoznam sa njihovom muzikom.

Zvezda druge večeri festivala svakako je bio Bajaga. Njegov nastup je okupio ispred bine publiku izmiksanu od dece koja jedu kokice do starije garde koja živi rokenrol u Užicu već decenijama. Iako me većina njegovih pesama neopisivo smara, moram da priznam da su Bajaga i instruktori u svojoj svirci pokazali da je kvalitet najbolji način da se bend održi 33 godine na sceni. Provozali su publiku kroz šareni repertoar starih i novijih stvari, od Sa druge strane jastuka do Ako treba da je kraj. Upečatljiv trenutak je bio paljenje više baklji u publici, crvena svetla su osvetlila teren, dim se viorio u masi, a Bajaga je pevao Zažmuri. Zaista se osećala veza među svima nama, atmosfera je bila neobično intimna iako je bend bio udaljen od publike. Zbog toga je nagli prekid svirke naišao kao otrežnjenje, ceo park je utonuo u mrak jer je nestalo struje pa je publika još dugo stajala pred binom i pevala na suvo Muziku na struju.

Mnogi su otišli, ali je ostao sasvim zadovoljavajući broj nas koji smo se nadali da ipak nije kraj. Za mene je glavno ime druge večeri bio Smoke Mardeljano i, da se struja nije vratila, verovatno bih otišao u bekstejdž da ga zamolim da mi odrepuje nešto za utehu. Srećom, posle pola sata posmatranja kako tehničari rasklapaju opremu na bini, festival se vratio u punom sjaju. Na binu je izašao Smoke Mardeljano, već legenadrni mladi em-si čije su pesme „glas generacije koja perspektivu nema“. Pored hitova Ja repujem i 40 lajni, većina mlade publike je znala sve tekstove. Smoke je izveo i dva fristajla, po čemu je poznat na sceni, a zaršni je bio posvećen Užicu - u tekstu je provukao priču o Park Festu, nestanku struje i želji da po prvi put repuje u ovom gradu. Za mene je njegov nastup bio vrhunac večeri, pa mi je bilo još draže kada se pojavio i tokom nastupa di-džeja Igora Garniera i preko muzike koju je on puštao bacio neverovatno brz fristajl.

Iako je ovo već osma godina za Park fest, ovaj festival se i dalje suočava sa propustima i slabostima festivala u razvoju. Pored propusta u organizaciji kampa, skrenuo bih im pažnju i na dostupnost informacija o samom festivalu, jer je cela manifestacija organizovana kao da će na nju doći samo Užičani, koji već znaju gde se šta nalazi, dok smo svi mi koji smo došli iz drugih gradova osuđeni da lutamo kao turisti. Ali i pored svih slabosti i propusta, ovaj festival je neponovljiv i autentičan zbog prostora na kojem se održava i same atmosfere koja postoji u Užicu, pa zato očekujem da će iz godine u godinu sve više rasti i razvijati se.

Andrea Kane