25. februara se navršilo tačno 25 godina od objavljivanja jednog od najuticajnijih izdanja u istoriji metal muzike. Tog datuma, sada već daleke 1992., je američki bend „Pantera“ svetu podario „Vulgar Display of Power“, pravu, pravcatu albumčinu koja je postavila nove standarde u metalu, a ovu teksašku četvorku učinila bogovima među fanovima. Ljudi se zaklinju u „Slayer“, oni najzagriženiji nožem urezuju logo grupe na podlakticu, ali kada se spomene peti album „paklenih kauboja“, sve diskusije i rasprave prestaju. Jer, jednom se samo takva skupina ljudi nađe na pravom mestu u pravo vreme i samo jednom se takvo izdanje iznedri.


Naravno, i pre i posle „Vulgar Display of Power“ je bilo podosta albuma koji sa razlogom nose epitet „kultnih“, ali ovo se izdvaja zbog poduže liste specifičnosti. Početak devedesetih godina prošlog veka je bio period kada je metal bio na vrhuncu, kada su jedni bendovi dostizali svoj zenit, dok su drugi otpočinjali neku svoju priču. Metalikin „Crni album“, Slejerov „Seasons in the Abyss“, Megadetov „Countdown to Extinction“, Sepulturin „Arise“ – svi oni su nastali u tom periodu kada i Panterino remek-delo i nijedno od njih ni za trunku nije lošije od njega. Ali, ono što ga izdvaja od njih je to što je ono bendu dalo novo lice. Tačnije – pravo lice. Nesporno je da su „Power Metal“ i „Cowboys from Hell“ dobri albumi, te da je muzika koja ih krasi opstala u izmenjenom obliku i u daljem radu ovog sastava. Međutim, ta dva izdanja nikada nisam smatrao nešto preterano zanimljivim. Jednostavno mi nisu legla i pored sveg kvaliteta, jer sam osećao da im nešto fali, plus su mi vokalna rešenja na njima odbojna. O glam/hair periodu neću ni trošiti reči... No, već od prve numere, „Mouth for War“, slušaocu se daje na znanje da u narednih pedesetak minuta nema šale.„Iz neba, pa u rebra“, što bi naš narod rekao.

Svaka sledeća pesma bi se mogla nazvati hitom, s obzirom da svaka od njih ima snagu malja koji žestoko udara u ono što je pod njim i to bez ikakvog pardona. Čak i kada se dođe do laganijih momenata („This Love“, „Hollow“), gotovo romantične melodije postanu ode besa. Kada čujete Anselmov glas uparen sa Derelovim oštrim rifovima i Pol-Braun „pneumatski čekić“ ritam sekcijom, sasvim sigurno ne možete da ostanete mirni i staloženi. Ako vam se dlake ne naježe dok Anselmo reži „By Demons Be Driven“, onda nemate ni srca, ni duše.


Kao što sam već pomenuo, album je izašao u periodu kada je metal bio na vrhuncu. Ali, i par godina posle njegovog objavljivanja je bilo jasno da je to svojevrsna kruna ovog muzičkog žanra, jer je bilo jedan od poslednjih unikatnih ostvarenja u tom periodu. Tu mislim na činjenicu da se nije mogao uporediti ni sa čim što se dotle našlo na rafovima muzičkih radnji. Isto tako, svako novo izdanje je stavljano u ravan sa njim, upoređivano i secirano. Uticaj koji je njime izvršen na muzičare i bendove je nemerljiv. Uticaj na groove metal je možda još veći, jer mnogi fanovi smatraju da ono što je tada Pantera uradila neće u skorije vreme biti dosegnuto. I vrlo je moguće da su u pravu. Ne zbog toga što nema dobrih i vanserijskih bendova i albuma, već zbog toga što je sam bend pratilo toliko toga tokom čitavog njegovog postojanja (o mnogim kontroverznim stvarima se i dan danas raspravlja), a oni su i pored ličnih razmirica i trvenja (i maratonskih pijanki pride) uspevali da stvore vanserijsku muziku. Kada bolje razmislim, da nije bilo svega nabrojanog, pitanje je odakle bi crpeli inspiraciju.

Da pročitate milione recenzija i prikaza o ovom albumu, ne biste mogli da dobijete pravu sliku o njemu sve dok ga ne preslušate. Ako bih morao da ga u jednoj rečenici opišem, onda bih rekao da je „Vulgar Display of Power“ skup hektolitra viskija i piva udruženih sa južnjačkom temperamentnošću i ekstremnim metalom. Bez previše filozofiranja, bez stručnih termina, bez detaljisanja. Samo žestoki muzički cunami i ništa više. Malo li je?

Antonio Jovanović