Ledeno preksinoć (23.12.) u Novom Sadu. Neka sitna kiša, susnežica, šta li je. A ja se uputio na svirku u CK13, koja sa plakata deluje podjednako hladno. Cheap Moonshine, Lednik i Nous Thaw, stoner/instrumental post metal miks. Na prvu loptu stvarno ne zvuči kao koncert koji će zagrejati dušu i telo u ove pretprazničke dane. Ipak, dogodilo se upravo to. Otapanje u tri čina.

Čin prvi: Pustinja

 
Organizatori su početak najavili tačno u pola deset, pa sam na vreme upregao i stigao u solidno popunjen CK, pola flaše piva pre nego što su CHEAP MOONSHINE zauzeli borbeni stav na bini. U razgovoru koji sam obavio sa članovima benda nedelju dana pred svirku, pitao sam Pecu, basistu i vokalistu benda, da mi opiše zvuk Cheap Moonshine-a u jednoj reči. Ja nastup njegovog benda ne mogu da opišem jednom rečju, ali ću probati ukratko - Deda Mraz satanista zaglavljen u pustinjskoj oluji. Baš tako, bilo je tu svega. Momci u osnovi sviraju stoner metal, uticaj Black Sabbath-a je očigledan, ali oseti se tu još štošta. Mnogo džemovanja u Earthless fazonu, psihodelične gitarske deonice u dezert rok maniru, ritam sekcija masna kao sremački doručak, uskoči tu i tamo neki mračan sludge momenat, a sve to začinjeno sa trunčicom luciferijanstva. Dress code članova benda takođe upotpunjuje utisak o slasnom stoner koktelčiću - gitarista Miloš obučen za kežual kućnu žurku, a Nemanja za bubnjevima u crvenoj kombinaciji sa kapom Deda Mraza na glavi. Šik. A da, tu je i Peca, bos, nosi mantiju. Jesen/zima 2016. Cheap Moonshine su nam nabacali koječega u uši, ali svemu tome dali i svoj lični pečat. Sve u svemu, prvi čin više nego nego zadovoljavajući, što se videlo po reakciji publike.

Čin drugi: Para

 
Cheap Moonshine je bio jedini vokalno-instrumentalni sastav večeri. Njih na bini zamenjuje LEDNIK. Ovaj trojac praši post metal, koji bi se svakako svideo ljubiteljima bendova poput Russian Cicles, Tides From Nebula, Pelican itd. To je sve što sam znao o njima pred cert i to sam, u suštini, i očekivao. Međutim, dobio sam mnogo više. Podarili su mi pola sata (možda i više, izgubio sam pojam o vremenu) audio-vizuelnog blaženstva. Ledniku je vokal potpuno nepotreban. Emocije izbijaju iz svakog gruva, iz svakog tona, svakog pokreta na bini. Sve to upotpunjavaju i snimci prirode na video-bimu iza leđa članova benda, koji u kombinaciji sa oštrim post metal zvukom, na trenutak deluju nežno i spokojno, a već sledećeg trenutka uznemirujuće i zastrašujuće. Lednik je istovremeno i ledeni breg i vulkanski oganj. Kad se pomeša led i oganj nastane para energije, koja se uzdigla svuda oko nas i držala nas zarobljene i neme do poslednjeg rifa. Jedva čekam neki audio format. Lednik gori.

Čin treći: Plen

 
Masa je počela da se osipa za vreme nastupa Lednika. Oko tridesetak duša ostalo je do samog kraja ove zvukom bogate večeri, kako bi ispratilo i alternativni post metal bend iz Rume. NOUS THAW su bili jedini gosti večeri, ali može se reći da su stali rame uz rame sa domaćinima. Možda nisam objektivan zato što su mi ovi momci sugrađani, ali svaki put kad ih slušam uživo zvuče sve sigurnije, energičnije, iskrenije. Opet, reč je o instrumentalnom bendu, usviranoj četvorci "bogatijoj" za gitaru od prethodna dva benda. Oštri rifovi i zanimljive gitarske teme uvlače nas u surovi svet koji ne možemo da promenimo. Slušajući Nous Thaw osećao sam se kao da gledam močvarnu predstavu barske zmije i žabe. Žaba beži od svog predatora, iskače iz vode, koprca se po trsci, lokvanjima i močvarnom mulju, pokušavajući da izbegne smrt. Zmija je prati u stopu. Okrzne je zubima, potekne krv. Žaba i tako ranjena ne odustaje, skače ka suvom, ka životu. Poslednji skok. Trenutak tišine, trenutak istine. Kopno, sigurnost. Iako nam Nous Thaw ne garantuje da će žaba i sledeći put izvući živu glavu, poslednjim rifovima spušta zavesu na ovo vrelo veče, ostavljajući sa smeškom sve nas koji smo navijali za malog vodozemca.

U zaključku - brutalna svirka. Bendovi, atmosfera, celokupan događaj. Ono što naročito raduje je zaista dobra posećenost, što, čini mi se, nije bila karakteristika koncerata slične tematike u prethodnim godinama. Lepo je videti da ovaj, ne toliko često viđen muzički žanr (makar ne u Srbiji), počinje da diše punim plućima među novosadskom alternativnom omladinom. Nadajmo se da će u sledećoj godini disati još glasnije. Pa makar nam, poput zmije, disao za vrat.

Kompletnu galeriju pogledajte na našoj fejsbuk stranici.

txt: Vojin Desančić
foto: Marko Eremić