Hrvatski power metal bend „Angelseed“ je nastao kao projekat trojice muzičara (Damijana Marijana Marasa, Jurice Baljaka i Siniše Antunovića Mede) 2007. godine. U prvih nekoliko godina su promenili par članova, da bi potom sa Ivanom Anić Larom, Juricom Bažantom i Jurajem Birinom snimili dva izdanja: „Angelseed“ (mini album) i „Crimson Dyed Abyss“. O onome najzanimljivijem što je usledilo posle toga (kao i o planovima za budućnost benda) sam imao prilike da pričam sa basistom Sinišom Antunovićem – Medom.  

 
HC: Za dva meseca će biti godišnjica objavljivanja vašeg albuma prvenca - kakvo je trenutno stanje stvari u bendu?
Medo: Pa, moram priznati da je odlično: puno radimo na promociji, bend je jako dobro prihvaćen, album također. Mislim da to možemo zahvaliti prvoj recenziji, a koja je pokrenula lavinu, hehe. Na „ReverbNation-u“ se dobro kotiramo - u Hrvatskoj smo jako dugo na prva dva mesta top lestvice, a sa današnjim danom smo na svjetskoj top ljestvici metala 222. To smatramo izuzetnim uspjehom, treba sad još pričekati ta dva mjeseca, da možemo zaključiti godinu.

HC: Da li ste, po završetku snimanja i finaliziranju svega, bili svesni da u rukama imate jedno opako dobro izdanje?
Medo: Toga nismo svesni ni sada, nakon skoro godinu dana, bez obzira što znamo da je materijal dobar i koliko se truda, vremena i novca uložilo. No, svejedno izostaje medijska izloženost, pogotovo kod nas u regionu. Za druge države nam je to i delom jasno, mada je zapravo iznenađujuće koliko radio stanica vrti naše pesme. Bez obzira na sva obaveštenja i poruke koje svakodnevno dobijamo, opet nemamo kompletan uvid u sve što se tačno događa. U svakom slučaju, kreće se i ne ide prema nazad. Voleo bih da su bandovi iz cele regije više zastupljeni vani granica naših država, jer ovde, na ovim prostorima, ima izuzetnih muzičara i prava je šteta da zapravo ostaju anonimni.

HC: Album ste predstavili i na turneji po nekim zemljama Zapadne Evrope. Kako je reagovala publika na tim nastupima i kakva su iskustva sa te, kao i sa prethodnih turneja? 
Medo: Jesmo, bili smo u Austriji, Češkoj , Nemačkoj i Danskoj. Nažalost, turneju nismo završili zbog tehničkih stvari kao što je pucanje remena na kombiju, haha. Avantura, brate - prava avantura. Publika je uvek dobro reagovala kako na prošloj, tako i na ovoj turneji. Veći prigovor imamo na lokalne promotore koji svoj posao nisu obavljali odgovorno. Linc u Austriji je bio prvi - nije bilo puno ljudi, ali su se svi dobro, dobro zabavili. Ujedno nam je to bio početak zajedničkog nastavka turneje sa norveškom „Creturom“. Berlin je takođe bio odličan – mali klub mali, ali u skladu sa svim očekivanjima. Izuzetno dobro je bilo u Českim Budejovicama i u Kopenhagenu. Nakon Danske smo bili prisiljeni prekinuti turneju, pošto je te večeri ukraden kombi kojim je putovala „Cretura“, tako da je tu bio kraj. Na svu sreću, pronašli smo ga sledećeg dana nekih 300 metara dalje od mesta gde je bio parkiran.

HC: Ipak, i pored svih problema, niste klonuli duhom...
Medo: Daleko od toga! Ako si gledao film „13. ratnik" i ako se sećaš početka filma kada tokom najveće oluje ona bagra u brodu gotovo umire od smeha? Hehe, pa tako nešto slično je bilo i sa nama. Dobra zafrkancija, dosta smeha i sve postane lakše. Zapravo to sve što se događalo ni ne gledamo kao problem, više kao ojačavanje, čeličenje. Izašli smo jači i samouvjereniji, što je, verujem, osnovica za sledeće korake koje moramo kao bend napraviti. Nikad nije toliko gadno da ne može biti gore. Zato: glava gore i gaziš sve pred sobom. U tom se slučaju i najmanji uspeh čini ogromnim. Što je najvažnije, tako se produbljuju međuljudski odnosi, postaju pozitivniji, a to te ojača do te mere da si siguran da sledeći korak sigurno nije u korak prazno. Super je i to što u takvim slučajevima vidiš da te nešto drži čvrsto na zemlji i svaka naznaka uobražavanja i egotripova nestane.

HC: S obzirom da je ukraden kombi sa opremom drugog benda, vi ste se solidarisali i prekinuli turneju. To nije neočekivana odluka, ali dosta govori o vama - podrška kolegama u dobru i u zlu. 
Medo: Na svu sreću, ukraden je samo kombi. Doduše, unutra su bili pasoši i dva laptopa, ali je oprema (srećom) bila u klubu. Kao da smo nekako znali – pošto smo prethodno uspeli da se sa vlasnicima dogovorimo da instrumenti i sve ostalo ostane preko noći u klubu. Same solidarnosti nikada nije nedostajalo: popravljali smo jedni drugima opremu, pozajmljivali instrumente. Sa svim bandovima sa kojima smo se sreli je od početka do kraja bila prijateljska priča i svi do jednog su bili do te mere susretljivi kao da smo iz istog benda.

Ovom prilikom moram posebno spomenuti članove „Creture“, „Six String Slaughter-a“ i „Poisoner-a“ koji su dali sve od sebe da se pomogne policiji u vezi tog kombija, kao i Maybritt Kesseldorf (voditeljku kluba „PH Cafeen“) koja je bila sa nama do kraja.

HC: Kako ste prihvaćeni u medijima Hrvatskoj i regionu i koliko su generalno zainteresovani za vas i vaše kolege iz branše?
Medo: Pa, nadam se i verujem da smo dobro prihvaćeni, pošto nemamo previše povratnih informacija osim nekoliko recenzija. Regionalni mediji baš i ne tragaju za informacijama o ovdašnjim, ne toliko afirmisanim metal bandovima, čak ni oni koji izveštavaju o rok i metal muzici. Prosto, kao da im je svejedno. A, postoji masa odličnih bandova na prostoru cele bivše Juguslavije: „Enemy Inside“, „Deadly Mosh“, „Mephisto's Requiem“, „Elsewhere Shine“, „Overpower“, „Patrias“, „Decomposing Entity“, „Infernal Tenebra“, „Claymorean“, „Prisoner“, „Shanty Nilaya“, „Cowboys From Hell“ -  mogao bih do sutra nabrajati. Da nema saradnje među članovima samih bendova, mislim da slušaoci ne bi znali gotovo ni za šta. No, na svu sreću, postoji dosta ljudi kojima je stalo do muzike, pa se prema tome i ravnamo - ruka ruku mije, hehe.

Privatno dobijamo vrlo jaku podršku skoro svih koji se dotaknu „Angelseed-a“, ali javno (tu mislim na medije) ta brojka nažalost nije baš velika i po tom pitanju nismo usamljeni. Jednostavno: što se ovakve vrste muzike tiče, pažnje i podrške od strane medija hronično nedostaje. Voleo bih videti razvoj metal scene u pozitivnijem svetlu, ali dok među našim ljudima postoji postoji ovakva diskriminatorska politika u kojoj se sve monopolizuje sa jeftinim i zaglupljujućim pseudo-izvođačima zabavne i folk muzike, mislim da je taj posao samo jurnjava za vlastitim repom.

HC: Kakvi su dalji planovi? Ima li naznaka vezanih za novi materijal ili barem turneju po regionu?
Medo: Planova je strahovito puno: osim klasičnih (koji uključuju koncerte i turneje), ugovor sa diskografskom kućom uključuje jako puno obaveza, posebno vezanih za medijsku i socijalnu prisutnost. Iako imamo izdavača, mi smo još uvek na nivou gotovo nepoznatog benda, pa je podrška veoma, veoma mala i zbog toga sve radimo sami. To je često veoma iscrpljujuće i neretko se odražava na sam kreativni proces. No, ne damo se, a i nekako smo navikli na takvu vrstu tenzije. Veliki smo optimisti i pozitivci, te se radujemo novim stvarima. Eto, da nije svega toga, ne bismo ovladali veštinama vezanim za snimanje spotova, montažu i slično.

Za sada spremamo par nastupa do kraja godine, u Sloveniji, Hrvatskoj i nadamo se u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Što se materijala tiče, ne mogu sada ništa konkretno otkriti, sem jedino da materijala ima dovolljno i da smo ponovno vođeni Jensom Bogrenom kao producentom. Mislim da kvalitet tog novog materijala neće zaostajati ni trunke za svim svetskim standardima, kao što ni naš dosadašnji opus nije zaostajao. U svakom slučaju, radi se uveliko.

Intervju pripremio Antonio Jovanović