Požarevačka grupa „Guybrush Treepwood“ je u subotu, 5. decembra, održala svoj prvi koncert posle gotovo pune dve godine pauze. Prekretnica, novi početak, biti il' ne biti – sve u jednom. Postava se delimično izmenila od njihovod prethodnog nastupa, održanog na istom mestu, u klubu „KB“.

U klub sam stigao oko 21:45, taman pred zakazan početak, no tamo sam zatekao samo malo veću ekipu oko šanka. S obzirom da je publika navikla da dolazi kasnije, nisam se zbog toga preterano iznenadio, iako sam očekivao da vidim veći broj ljudi, makar deo one starije ekipe - prijatelja benda, koji su nekada biti „deo inventara“ ovog kultnog mesta, već biti tu. Ruku na srce, do samog početka svirke se skupilo baš dosta ljudi, i „starih kajli“ i „klinaca“, te je nastala atmosfera obećavala. Sam bend je svoj nastup započeo oko 23:30, skroz lagano i opušteno, kao im je nebitno što ih toliko ljudi čeka. Prvo je za bubnjeve seo Vlada, dajući znak toncu (i vlasniku kluba) Bati da isključi muziku sa kompa. Potom su na binu izlazili ostali (gitarista Vuk, basista Perica, gitarista Igor), uzimali nonšalanto instrumente i jedan za drugim se uključivali u izvođenje instrumentalnog uvoda. Na kraju se i frontmen Neša pokazao pred publikom i nastup je mogao da počne. Ali, prvo: mala digresija…

Postala je svojevrstan paradoks situacija vezana za zvuk u „Klubu KB“. Nekada, uz dosta dogovora sa bendovima, različitim kombinacijama, isprobavanjem, zvuk bude perfektan. Nekada jednostavno bude baš tako dobar. Tokom celog nastupa „Guybrush Treepwood-a“ je bilo oscilacija: različit zvuk ispred bine u zavisnosti od toga gde se nađete, u nekim trenucima su se gitare previše poklapale (i gotovo da se nisu razaznavale), bile „tanke“ na momente, a prateći vokal previše zamućen u nekim deonicama. No, kad sam se našao kod šanka radi kupovine piva, zvuk je bio odličan, instrumenti i vokali razumljivi. Čoveku gotovo dođe da ostane da pije za sve pare koje ima u novčaniku u tom trenutku i da uživa. Nego, da se vratimo na glavnu temu...

„Kandahar“, pesma sa laganijim uvodom i „teškom“ razradom, odlično tempirana za zagrevanje mase, praćena pankoidom „Kiselom stvarnošću“ je podigla ljude koji su već organizovali šutke pred binom. Neša ih je odlično vodio, radeći ono što frontmen i treba da radi čak i kada mu vokal nije na najvišem nivou. Da se razumemo, nije on pevao loše, nije mu falilo energije da iznese nastup, ali je verovatno kombinacija onoga što sam opisao u prethodnom pasusu i nedovoljne zagrejanosti glasa dalo takav dojam. Ali, ni u jednom jedinom trenutku nije se na njegovom licu mogao videti trag umora, nijednim jedinim pokretom nije pokazivao da ne može više, već se konstantno kretao po raspoloživom prostoru na bini – svaki atom snage je koristio maksimalno. To je bilo i više nego dovoljno za masu koja je adekvatno odgovarala na ono što je dobijala putem razglasa. Čak i onaj statičniji deo publike je uz svaku pesmu „đuskao“, sa pićem u jednoj ruci, tako da ste mogli da steknete dojam da je koncert bio pun pogodak.


Što se samog benda tiče, sve vreme sam imao utisak da je deo njih bio u nekoj vrsti grča u nekoliko navrata, kao da samo gledaju da ne zabrljaju nešto. Nisu zbog toga loše svirali (povremeno kašnjenje pri uključivanju distorzije u pravom trenutku neću uzeti za veliki minus, pošto se svakome može desiti), niti je delovalo da nemaju elana. Jednostavno, posle tolike pauze adrenalin može ili da vas digne toliko da poludite ili da vas satera u neki ugao u kome nemate razloga da se previše razmašete. Videlo se da im je ovo trebalo, da makar i na jedan tren produže priču sa ovim bendom, tako da su dali od sebe ono najbolje čime su u tom trenutku raspolagali. Ta polusputana energija je ipak našla put do auditorijuma, tako da je sa svakom sledećom pesmom sama atmosfera bila sve bolja i bolja. Pregršt šutki, skakanja, davanja oduška emocijama i svemu ostalom nataloženom se vraćalo nazad na binu, te je ta simbioza funkcionisala odlično. Kako je koja pesma prolazila, bilo da je sa „Imperfekta“ (njihovog prvog albuma) ili sa neobjavljenog „Sotonjeg doba“, nije bilo stajanja, pevalo se stalno paralelno sa bendom, zatvarao se krug. I svaki put kada je delovalo da elan splašnjava, nekom sitnicom, prostim povikom se sve vraćalo u pređašnje stanje, kada je najbolje stajati čvrsto na nogama i ne dozvoliti da vas kovitlac šutke obori.

Bilo je zanimljivo videti mlađu ekipu (neki od njih su rođeni koju godinu pre nego što je bend nastao) i njihovo prepuštanje zvuku. Gotovo hipnotisani, uopšte se nisu razlikovali od starijih „saboraca“, te su zajedno sa njima činili svojevrsni „centar sveta“ ove večeri. Baš njima je i najpotrebnije da im se neko, na bilo koji način obrati i da im uputi neku toplu reč, tako da ih je to držalo tokom svih sat i po vremena koliko je svirka trajala. Iz tog razloga je kulminacija večeri bila uz pesmu „Telo“, ako ne najbolju, onda njihovu najpoznatiju - „the most catchy one“. Svi redom su tada bili najživlji – i bend i publika, kao da su se samo za nju čuvali, da bi svi zajedno postali jedna celina, jedno telo. Kakav god bio ostatak nastupa, energičan i pored toga što je bilo malo „kašljucanja“, finiš je bio razbijački. Ako se neko tek u tom trenutku našao tu, vrlo je verovatno da je bio upijen od ostatka mase.

Iako je to bila poslednja numera na set-listi, bend se vratio na bis, svirajući ponovo jednu od svojih pesama, držeći se tog nekog nepisanog pravila da ne izvode obrade. Tako se kraj njihovog nastupa u minut poklopio sa završetkom radnog vremena (tačnije se poklopio sa vremenom u kom je dozvoljena glasna muzika vikendom), što je delovalo upečatljivo, kao što je i cela svirka bila upečatljiva. „Guybrush Treepwood“ je veoma energičan bend, čak i onda kada neke stvari ne štimaju najbolje. Ako ne mogu da daju maksimum od sebe onda će se potruditi da ono što prezentuju vredi onog vremena koje ste im posvetili. Energija koju njihova muzika ima i atmosfera koju prave će skloniti vaše misli sa svega što možda (u nekom trenutku) nije funkcionisalo najbolje i ponuditi vam odličnu zabavu.

Tekst (i video): Antonio Jovanović
Fotografije: Vladislava Stević