Posle gotovo pune dve godine od poslednjeg nastupa, požarevačka alternative/crossover rok grupa „Guybrush Treepwood“ će u subotu, 5. decembra (u klubu „KB“), koncertom otvoriti novo poglavlje u svojoj karijeri. Tom prilikom smo sa frontmenom - pevačem Nenadom Petrovićem, u prijatnoj atmosferi kafea „Press Corner“ razgovarali o prošlosti, sadašnjosti i planovima za budućnost benda.


Početak...
“Guybrush Treepwood” je neka vrsta kontinuiteta post-punk grupe “Park” koja je nastala sredinom devedesetih i radila do 2000. godine. Tokom studija smo prigrlili neke nove ideje koje su uticale na to da se izmeni kako sama postava tog benda, (dolazak gitariste Mladena Čudanova iz Kikinde, kog ovog prilikom puno pozdravljam i bubnjara Vladimira Petrovića), tako i muzički stil. Ta prva postava je radila punih deset godina. Za sve to vreme smo se vodili idejom da budemo neka vrsta projekta, da kad imamo nešto da kažemo da to i kažemo, da ne objavljujemo materijal pošto-poto, već da to uradimo onda kada postoje svi uslovi za to, kada nam okolnosti, pa i emotivna stanja to dozvole i kada se svaka ideja iskristališe.

Naravno, kako tokom tog perioda, tako i posle njega, neminovno je dolazilo do stvari koje su uticale i na samu muziku i na odnose u bendu, jer sve ideje nisu mogle da se maksimalno odrade i obrade, pošto smo svi imali dosta obaveza, kako privatnih, tako i poslovnih, te smo često bili u manjku vremena koje smo mogli posvetiti bendu.

Naziv benda...
Ponekad mi je žao što smo za izabrali to ime za naziv benda, pošto se dešavalo da ljudi pogrešno interpretiraju ono “guy” ili da dobiju pogrešan dojam o samoj muzici. Guybrush Threepwood je ime glavnog junaka u tropikalističnoj igrici “Monkey Island”, tako da je bilo situacija da se na našim svirkama pojavi veliki broj fanova regea koji su očekivali bend koji svira neku veseliju muziku. Ne moram reći kako je najveći deo njih razočarano napuštao salu. Ruku na srce, uvek je bilo i onih koji bi se “navukli”, te bi ostajali do samog kraja.

Imperfekat...
Prvi album „Imperfekat“ je objavljen 2005. godine i naišao je na dobar prijem u Srbiji. Završili smo ga za relativno kratko vreme jer je dobar deo tih pesama, polovina čak, nastao još u eri „Parka“, samo su one vremenom estetski menjane, dodavani su delovi koji su se poklapali sa pesmama koje su nastale kasnije, kada je „Guybrush Treepwood“ zaživeo. Jednom rečju, one su od svog nastanka 1995. jednostavno - evoluirale. Za to vreme je korektno odrađen, oslikavao je ono što smo mi u tom trenutku zamislili; bio je refleksija naših razmišljanja i osećanja, sa temama koje su išle od socijalnih, društvenih priča, pa sve do ljubavnih, ali ne ljubavnih u smislu ljubavi prema jednoj osobi već o ljubavi u najširem mogućem smislu. Sve to je praćeno nekim grubljim, na trenutke mračnijim zvukom.

U tih prvih pet, šest godina smo se maksimalno trudili da te pesme što bolje prezentujemo, da isključivo njih sviramo, a da se neka vrsta omaža prema autorima koje volimo reflektuje u onome što bismo ubacili u našu muziku tokom nastupa. Godina izlaska albuma je postala prekretnica u karijeri benda, jer smo albumom uspeli da se predstavimo i ljudima koji nisu prisustvovali našim koncertima, a isto tako smo mogli da se pomerimo iz faze kada smo uglavnom nastupali na grupnim svirkama na kojima nismo mogli da pokažemo sve što znamo.

Neke od pesama smo vremenom sve manje svirali, da bismo ih na kraju i „arhivirali“. One su, na neki način, rekle svoje, poslužile su svrsi i ostavile prostora za neke druge koje su tada nastajale. Međutim, kako vreme prolazi, neke od njih ponovo postaju aktuelne, možda ponajviše zbog toga što se njihovi tekstovi mogu lako uklopiti u opis vremena i stanja kod ljudi u okruženju u kome živimo. Pesme kao što su “Kisela stvarnost”, “Zloslutne senke” ili “Mladosti moja” su nastale u nekom teškom periodu za koji smo verovali da je iza nas, a za koje se ispostavilo da je i dalje tu. Da je sve potaman i da nemamo nijedne brige ili da politička i ekonomska situacija nisu danas gotovo iste kao u vreme kada su nam te pesme bile ventil, verovatno ne bismo isto gledali na njih, niti bismo ih tako doživljavali. 

Na kockastom ekranu...
Imali smo sreće da je „TV Metropolis“ obratio pažnju na nas, prepoznao kvalitet koji nosimo, tako da su naša tri spota zaživela na njihovom programu. Time su oni postali stepenik ka daljoj distribuciji naše muzike, te smo tako došli u situaciju da samostalno nastupamo po gradovima širom zemlje. Spot za numeru „Telo“ (treći po redu), koji je objavljen krajem 2007., početkom 2008., je emitovan na „MTV Adriji“, što nam je donelo nastup na „Exit“ festivalu u okviru „MTV stejdža“. Time su nam se otvorila vrata ka velikom broju klubova po Srbiji. Mi smo se trudili da na najbolji mogući način iskoristimo datu šansu, te smo nabili solidnu kilometražu koja je svakom bendu preko potrebna.

Jedna stvar vodi ka drugoj...
Svirka na festivalu „Uhvati ritam“ u Svilajncu 2010., na kome smo uzeli učešće čisto da bismo nastupali pred većom publikom, je bila jedna od najinteresantnijih od kada bend postoji. Plan je bio da nastupimo u polufinalu, družimo se sa kolegama iz drugih bendova, ostvarimo neke nove kontakte, bez nekog imeprativa da se nametnemo žiriju koji je u međuvremenu odlučio da nastupimo i u finalu dve nedelje kasnije u kome smo na kraju pobedili. Kao i uvek do tada, dali smo sve od sebe, bili maksimalno energični, te da smo na kraju dobili veliki broj pohvala kako od publike, tako i od drugih bendova. Imali smo prilike da čujemo snimak i mogu reći da nismo bili baš zadovoljni kako je to sve zvučalo, ali opet je i to bilo dovoljno da drugi vide naš potencijal koji se reflektovao u kombinaciji zvuka koji gajimo i energičnog nastupa. Sticajem okolnosti, u publici u Svilajncu su bili organizatori „Tvrđava festa“ iz Niša kojima se svidelo to što radimo, te su nam prišli i ponudili saradnju. Tako smo uz pomoć jednog odlično organizovanog i promovisanog festivala dobili mogućnost da nastupimo i na drugom na kome su, između ostalog, nastupili i „KUD Idijoti“ koji su uticali na naš rani zvuk. Bilo je zanimljivo deliti binu sa tim ljudima, pričati sa njima i deliti iskustva.

Prekretnica...
Naravno, nismo imali nameru da se samo time zadovoljimo, već smo krenuli sa radom na novom albumu. Kada smo radili „Imperfekat“, nismo imali ništa snimljeno pre toga, nikakav reper na osnovu koga bismo se orijentisali; mi jesmo njime bili prezadovoljni tada, u tom trenutku ali smo, logično, težili tome da drugi album bude potpuniji i u stvaralačkom i sviračkom i u emotivnom smislu, sa mnogo više naboja, kako bi slušalac koji dođe u dodir sa našim pesmama to i osetio. Međutim, u svoj toj težnji ka tim postulatima smo izgubili dosta vremena, a ni već pomenute životne okolnosti i nagomilane obaveze nisu bile od pomoći, te je sve to evoluiralo sporije nego što smo mi to želeli. Poslovne obaveze od kojih zavisi egzistencija svih nas su uticale na to da se stvari uspore i da bend padne u drugi plan. U tom nekom inertnom stanju smo funkcionisali još par godina, ali smo na kraju shvatili da to više nije ista priča. To je dovelo do toga da drugi album, za koji smo imali potpisan i predugovor sa eminentnom izdavačkom kućom, ne ugleda svetlost dana.


Uzrok i posledica…
Postoji žal i to žal koji kida baš zbog toga što smo zbog te neke inertnosti i zbog te neke sumnje u sebe same vrlo verovatno doveli sebe u položaj u kome smo stagnirali. Dešavalo nam se X puta da smo sami sebe nipodoštavali, umanjivali ono što smo postigli, previše filozofirali o nekim trivijalnim stvarima, sami sebi postavljali nogu pričama tipa „da li smo mi zaista dovoljno dobri da bismo se našli na višoj lestvici, da li zaslužujemo to“ i sličnim. Tu smo definitivno pogrešili ne samo što smo na takav način razmišljali, već što smo uopšte i dozvolili sebi takve misli. To ne znači da mi nismo grabili svaku priliku koja nam je data, već smo to uvek radili sa nekom zadrškom. Koliko skromnost može biti dobra, toliko može i da sputa kako pojedinca, tako i kolektiv. Trebalo je da bolje kanališemo sve, sa pravom merom, a ne da se upustimo u preterano analiziranje koje je dovelo do toga da krajnje samozadovoljenje prevagne. Tu mislim na to da smo mi posle svih dobrih svirki bili ispunjeni nekim posebnim stanjem, nekom nevericom da su te svirke ispale baš tako dobro kako su ispale, hranili se tom pozitivnošću sve dok ona ne bi splasnula, te bismo se tada ponovo latili nastupa. Ne treba ni jadikovati kada stvari nisu baš onakve kakvim smo ih očekivali, ali ne treba biti ni previše oduševljen svim i svačim, već treba samo grabiti svaku priliku kojom bi se priča razvijala, te tako i nastavila. To je dovelo do toga da Mladen Čudanov i Perica Milošević (basista) krajem 2010. napuste bend. Oni su i dan-danas deo „GT“ porodice i uvek će to biti jer su samim svojim sviranjem ostavili deo sebe u muzici benda.

Ruku na srce, naposletku nam je sve to pomoglo da sami sebe upoznamo na neki drugi način, da stvorimo jasniju sliku šta želimo i u kom pravcu želimo da se krećemo. Stoji da je razmak od tog stanja i stanja sada veliki, ali se nadamo da ćemo uspeti da svoju ideju predstavimo ljudima na pravi način.

Novi početak...
Prestanak rada nije bio opcija ni u kom slučaju, jer smo rekapitulirajući stvari iz prošlosti došli do zaključka da nije fer da ta priča tek tako nestane. Tako smo Igor Mikić (gitarista), Vladimir Petrović i ja kao osnova (esencija) benda odlučili da svako ko želi da stvara, ko želi da prati tu neku ideju koju smo mi zamislili, dobije šansu da uđe u priču i bude deo nje. Na mesto basiste tada dolazi Peca Stević, a na mesto drugog gitariste Rastko Negoicić iz kostolačkog benda „Hard Need“ sa kojim smo sarađivali tokom dve godine. Posle njega je, kao mlada i sveža krv, došao Vuk Jovanović iz benda „Infinitiv“. Tako smo, na kraju, dobili kombinovanu ekipu koja je spoj mladosti i iskustva.

Pauza koja je silom prilika nastala nije uticala na to da krenemo u nekom drugom pravcu, već smo sigurnim korakom nastavili istim putem kao i pre. Tokom kompletne karijere, ni u jednom trenutku to nešto što se zove elan, trema ili uzbuđenje nikoga iz benda nije puštalo. Sticaj okolnosti je doveo do toga da mi nismo bili u situaciji da sviramo, ali da nije tog elana, bend više ne bi ni postojao ili bi prestao sa radom još pre mnogo godina. Tako smo došli do ove tačke na kojoj smo, gde Igor Mikić, kao glavni nosilac muzičke priče postavlja temelj, osnovu svega, dok svi mi ostali dopunjavamo njegove ideje i dodajemo finese koje kompletiraju celu priču. 

Sotonje doba…
Naziv našeg nesuđenog drugog albuma se vremenom transformisao u ideju vodilju, koncept koji je postao i nezvanični podnaslov samog benda. Sam izraz “sotonje doba” se, mitološki kod Vlaha, odnosi na period između 2 i 4 sata ujutru, kada u svet izlaze vampiri, veštice i druga zla stvorenja sa ciljem da seju strah. Mi smo tu mitologiju inkorporirali u ono što radimo, stvarajuču muziku inspirisanu svakodnevicom u kojoj ljudi sumnjivog morala i nečastivih namera vuku konce i zavlače se u sve pore društva. Pesme koje su nastale za taj album su skup raznih priča, refleksija stvarnosti u kojoj bitišemo.

Lokalna scena...
Šteta je što ne postoji neka prava požarevačka scena koja bi donela boljitak svim aktivnim bendovima, a koji stvaraju autorsku muziku. Jedinstvena scena, nevezano za podžanrove, ne bi mogla da umanji kvalitet bilo kog benda koji bi bio deo nje. Mali milion puta se polemisalo o tome u svakoj mogućoj prilici i sve se, manje-više, završavalo na tom polemisanju. Pamtim mnoge stare bendove kao što su Magnus, Aurora, Električni pilići, Mona Liza i svi oni nisu uspeli da postignu ni delić onoga što su postigli bendovi sa, na primer, šabačke ili zrenjaninske scene. Ne govorim samo o pukom kvalitetu i vrsti muzike već o samoj sceni u kojoj su bendovi jedinstveni u tome da podrže jedni druge. Metropole poput Beograda, Novoga Sada, Niša, Kragujevca po nekoj sili zakona moraju da daju kvalitetne bendove koji mogu i bez neke scene da se probiju, dok manje sredine (kao što je naša ili kao što su milanovačka ili kulska) moraju imati scenu koja će kad-tad dati neke svoje „Bjesove“ ili „Džukele“ koje će učiniti da se neki grad i njegova scena prepoznaju u nekoj drugoj sredini kao rasadnik dobrih bendova. Tako bi ti neki bendovi, priznati na srpskoj sceni, trasirali put drugim bendovima iz svog grada, te bi tako imali i veće šanse da neko obrati pažnju na njih i više mogućnosti za nastupe. Onda bi jedan bend vukao druge, a to bi opet dovelo do toga da se neki od tih bendova istakne, te da sutradan i on povuče neke nove bendove. Ako postoji jaka lokalna scena, sa stalnim aktivnim bendovima, onda postoji i mogućnost da kao takva bude poznata i šire i da neki dotle nepoznati bend iz te priče dobije svoju šansu za nastup sa strane.

U ovo moderno vreme, kada je putem „Fejsbuka“ i ostalih opcija koje sam internet nudi sve dostupno, sve manje se ceni vrednost onog što je prezentovano. U vreme devedesetih, kada dođem do neke kasete, ja sam ne samo morao, već i želeo da je preslušam celu. I to ne jednom nego više puta. To je bilo nešto normalno, da slušaš, daš neki sud šta ti se sviđa, a šta ne. A sada, ako se bukvalno posle nepunog minuta ne poklapa sve, ako deluje da neki rif iskače ili da prelaz na bubnjevima nije najsjajniji, odmah se prelazi na sledeću numeru. To je to strpljenje koje nama nedostaje. Bitno je i da ljudi u bendovima shvate da je potrebno da dosta rade i na muzici i na sebi. Tu ne mislim samo na probe, stvaranje pesama, već je bitno raditi i na imidžu, na nastupima, na ponašanju van bine i na svim ostalim sitnicama koje deluju nebitno, a koje su u stvari sve ono što oblikuje lice benda i projektuje njegovu budućnost.

Na kraju pogledajte spotove za pesme: Spot za pesmu „Jednom kad odeš“, i „Pustinja beskraja“   

Intervju pripremio Antonio Jovanović