Skoro svakog vikenda klub Blackstage u Nišu iznenađuje raznovrsnim muzičkim pogramom. Ovog petka imali smo priliku da čujemo Good ol’ bastards i Fluid underground. Tako je vreli stoner zagrejao sve one koji su u ovim hladnim, jesenjim danima počeli da svoj društveni život provode mahom po klubovima, a ljubitelji su kvalitetnog gitarskog zvuka.


Good Ol’ bastards (Knjaževac) pripremaju svoj novi album, stoga su nam sinoć prezentovali svoj materijal sa EP-ja "So many levels" i dokazali da i te kako imaju šta da kažu i pokažu. Prvi put sam imala prilike da čujem ovu uigranu i uvežbanu trojku koja nije puštena da ode sa bine bez bisa. Blackstage je bio solidno pun, a njihova svirka pomno praćena, jer im je u korist išla što njihova virtuoznost, što emocija koju su nesebično delili sa publikom, što ozvučenje koje je bilo na jako dobrom nivou. Videlo se da i muzičari i publika uživaju do maksimuma. Vrlo brzo temperatura u klubu je znatno porasla, a tišine nije bilo ni jednog trenutka, pauze između pesama bile su ispunjene gromoglasnim povicima i ovacijama publike koja je mogla još dva puta duže da sa nesmanjenim žarom prati nastup ovih starih dobrih bitangi iz Istočne Srbije. Ako ste želeli nešto da kažete, bilo je nemoguće, reči su se gubile u harmoničnoj, melodičnoj buci, jedino što ste mogli da uradite je da se glasno proderete: Hoćemooo joooooooš!!! Mexico, whiskey eyes, Colorfull i niz drugih pesama koje sam čula prvi put ubedile su me u veliki kvalitet ovog benda. Running away koja poseduje pravu southern emociju doprinela je vrelini nastupa. Official video možete videti ovde, a poklonici ovog žanra njihov sledeći nastup ne smeju propustiti.

Moram da konstatujem da bubnjar poseduje strašno izdržljive palice, kontrolu koju ima nad ritmom doprinosi celokupnoj žestini muzike koju ovaj bend izvodi. Nijednog trenutka nije im ruka zadrhtala, pogled skrenuo zbunjeno, ove momke karakteriše izuzetna sigurnost u sebe i svoje instrumente što je ključno za dobar i efektan nastup. Na vatrene povike publike za bis odgovorili su simbolično “to je sve za večeras” jednom obradom Queens of the stone age-a. Ukratko: Fuckin’ yeah!!!


Fluid Undergorund (Vlasotince) po mom mišljenju sinoć je imao najbolji nastup koji sam gledala, a bilo sam na tri do sada. Pre nešto manje od mesec dana bili su predgrupa švedskom bendu Greenleaf u Božidarcu (Beograd) gde su i te kako bili na visini zadatka i napravili odličan uvod u jedan stoner southern performans čime u doprineli da živa u termometru poraste maltene do tačke pucanja. Sinoć su imali mnogo više prostora za sebe i dokazali da je vredelo svo njihovo angažovanje tokom cele godine od kako su izdali album Amanet i svojski se potrudili da ga promovišu stalnim svirkama u zemlji i regionu. Trud i posvećenost se isplati, tako da su nakon Good ol’ bastards-a došle bitange iz južnijih krajeva i samo nastavile da podižu već zagrejanu atmosferu. Nisu zaboravili da podsete publiku na starije stvari kao što u Stega i Pelin, zatim Jesen, koja uvek biva ostavljena za pred sam kraj, a spada u najemotivnije njihove radove, ako sudimo po lyrics-ima i pratećoj melodiji. Ovoga puta čula sam najvatrenije izvedenu verziju ove pesme, sada ne mogu da se oduprem utisku da verzija dostupna na youtube-u ne može da dočara dojam koji sam imala slušajući je sinoć uživo, što dokazuje da je ovaj bend izuzetno napredovao što se live nastupa tiče. Moj favorit sa novog albuma je pesma Statične oči, koja mi se pre svega dopada zbog poetičnog naslova, a uživo oduševljava publiku u intrumentalnom smislu jer je karakteriše distorzična meditativna stoner melodija i žestok uvod koji kad krene nikog ne ostavlja nepokretnim. Za ovaj instrumental potoji jako kvalitetan official music video.

Pesma koja je najviše pokrenula publiku jeste svakako Priština. Moram da priznam da su mi isprva tekstvi ovog benda bili u najmanju ruku čudni, možda neshvatljivi, ispričani jednostavnim rečima, ali kao da nisam uspela da im uhvatim suštinu, iako su svi isključivo na srpskom jeziku. Nekako mi je delovalo da, baveći se njima zanemarujem muziku koja je, činilo mi se, na mnogo višem nivou. Međutim, pesma Priština je ustvari jedna neobična ljubavna pesma koja na nesvakidašnji način opisuje čežnju i fatalni zaljubljenost od koje je nemoguće pobeći, a kao metaforu koristi aktuelnu političku situaciju: “u vreme radikalnih promena, sve je isto, ti si moja Priština”. Kvalitet benda potvrđuje se često i time što je ponekad nemoguće shvatiti ga u celosti “na prvu”.

Sinoćni događaj u Blackstage-u dokazuje da je ovakva vrsta muzike, žestoki stoner za koji treba imati puno veštine - i te kako prihvatljiv i sa tendencijom da se sve više sluša, postaje  sve prihvaćeniji i publici razumljiviji.

txt: Ana Nikolić
foto: HC arhiva