Guns ‘n’ Roses – Appetite for Destruction
Helly Cherry
Koji je najbolji rokenrol album ikada snimljen? Pitanje koje je postavljeno
milion puta. Bolje je pitati koji su najbolji albumi i što ih to izdvaja od
ostalih? Deep Purple „In Rock“, Black Sabbath prvi album, Sex Pistols
„Nevermind the Bollocks, Here's The Sex Pistols“, Pink Floyd „The Dark Side
of The Moon“, Dire Straits prvi album, Led Zeppelin „Physical Graphiti“ ...
su samo neki koji ulaze u tu kategoriju rokenrol albuma koji su oborili sa
nogu milione ljudi, koji su uspjeli da okrenu kurs u kojem se scena
kretala, i danas ih je toliki broj da bi trebao pozamašan broj stranica da
se svi upišu. Uz sve te velikane, ogromnim slovima je upisan i „Appetite
for Destruction“ benda Guns 'n' Roses. Što je to što ih izdvaja toliko? Što
je toliko jedinstveno na tim albumima? Zašto su toliko poštovani? Zašto je
baš „Appetite for Destruction“ simbol jedne generacije?
Kao klinc sam prvi put čuo za Ganse, negdje 1988. godine, godinu dana nakon
izlaska Apetita. Već tada je bend bio svjetska atrakcija, imali su peh na
Doningtonu, fanovi su ih slijepo pratili po hotelima i čak su prijetili
skakanjem sa krova u Londonu ako se ne pojave na prozoru hotelske sobe, ali
i dalje su bili samo atrakcija, a album, iako cijenjen i slušan, niko, sem
možda nekolicine najzrelijih, nije ni sumnjao da će jednog dana biti tolika
veličina. Brojke su postepeno rasle, i rasle i rasle. I dan danas rastu i
„Appetite for Destruction“ je vrsta albuma koja uvjek prodaje, koja uvjek
ima publiku.
Kombinacija mladalačke drčnosti, adrenalina, testosterona, talenta i
neprespavanih noći kaleći čelik na stejdževima američkih klubova i
svakojakih rupa, se isplatio u potpunosti. Gansi su bili idealan spoj više
suprotnosti. Mir i spokoj Izzy Stradlina (a dinamitni talenat za visoko
zapaljive rifove. Upravo je ovaj njegov dar možda i najveći činilac uspjeha
albuma i nakon njegovor odlaska, muzika Gansa više nije bila ista), opšti
haos i bezobrazna arogancija u životu i na bini te hrapavi ali vrlo
markantni glas Axl Rose, Slashova gitarska ingenioznost, bas linije Duff
McKagana, cijeli album prepun hitova sa ama baš niti jednom slabijom
pjesmom i naravno, dobar izgled na koji su pale sve klinke a momci potajno
zavidili. Kao Beatles osamdesetih godina (mada Beatles na alkoholu i
ludosti). Gansi su bili van svake kontrole i san svakog tinejdžera –
moderni šljašteći vitezovi koji jašu na krilima slave i buntovnici sa
grimasom u uglu gornje usne obučeni u kožne pantalone, pod kožnim šeširima,
kosom koja permanentno leluja u vjetru i kada ga nema :D i sa stotinama
narukvica i ogrlica kao neki indijanski šamani. Istina je naravno bila
daleko od te romantične slike, što se kasnije pokazalo na tragičnom
primjeru bubnjara Steven Adlera (ko danas drži njegova autorska prava?) i
svim glupavim raspravama koje su dovele do raspada originalne postave. Ali,
zanemarimo sve to. Ovdje se govori o jednom remek djelu modernog rokenrola.
Za nevjerovati je da pjesme i nakon blizu trideset godina i dalje zvuče
svježe, kao da su juče snimljene, i niti malo zastarjele ili lijene. Zvuk
je, za razliku od kasnijih albuma, uvjek „moderan“ i ne zvuči zastarjelo.
Ogromna doza energije uložena u snimanje, tj. u interpretaciju, je
obezbjedila besmrtnost svim pjesmama. Ritam sekcija na „Night Train“, uvod
sa „Welcome to the Jungle“, zastrašujuća snaga „Paradise City“,
prepoznatljiva melodija „Sweet Child o' Mine“ koja je svrstava rame uz rame
sa „Stairway to Heaven“, arogantno ispovjesna „It’s So Easy“, tragična
priča „My Michelle“, furiozna brzina svirke na „You’re Crazy“ … svaka od
dvanaest pjesama ima nešto svoje posebno i izuzetno, bilo na muzičkom,
izvedbenom ili tekstualnom planu. I cenzurisani originalni omot, kao i
alternativni na kome je krst sa lobanjama članova, su postali vizuelne
ikone rokenrola. Svaka pjesma sa albuma, i ovo je činjenica – svih dvanaest
pjesama se moglo čuti kao radijski hit, a spotovi se i danas stalno vrte i
uvjek izazivaju jake reakcije.
Gansi su odrasli suviše brzo u svijetu okruženom nasiljem, jeftinim
materijalnim zadovoljstvima i prevarom. Bili su kao neki od ikoničnih
američkih muscle cars - ogroman bučan motor, prepoznatljivog izgleda, a od
brzine kojom su izgarali životni fluid su stradali vrlo brzo. „Appetite for
Destruction“ je jedan od najboljih rokenrol albuma današnjice, bez imalo
dvoumljenja, za čiji uspjeh je plaćena visoka cijena. Priča o Crossroads?
Možda. Welcome to the Jungle.
Nikola Franquelli