Ako ne znaš kako da počneš, ti sjedi, otvori bocu vina, i inspiracija će doći. Ostao sam zbunjen nakon odgledanog dokumentarca. Misli su mi bile konfuzne. Sa ponosom gledam kako crnogorska scena polako raste, ali isto tako sa tugom gledam na godine koje su propuštene i na svu nazadnu (ne)kulturu zbog koje smo sada, objektivno, na početku. Na početku da, ali ne gledam na taj početak kao nešto loše, nešto čega se treba stidjeti jer su ostali ispred nas. Nikako. Nadam se da će i članovi bendova da dijele moje mišljenje da je crnogorska scena upravo u onim godinama kada nema granica kreativnosti, kada niko ne smeta, kada bendovi mogu da kreiraju što god im padne na pamet, koliko god to bilo bizarno, i kada im niko ne diktira kako će da rade. Prepreka je naravno bezbroj, ali one su uvjek tu, i treba samo shvatiti da se bez njih ne može, kao ni bez slobodnog iskazivanja sopstvenih osjećanja (moram spomenuti ciničnu i uvjek za kritiku raspoloženu publiku. Ako vjerujete u boga, bog ih blagoslovio. Bez kaljenja i taljenja nema jakog čelika! Razumijete?!).

Ovaj dokumentarni film u produkciji Open Sound organizacije Dragana Dubljevića, je odličan primjer i dokaz onoga što sam gore napisao. U nešto malo iznad sat vremena, predstavio je neka od najznačajnijih (ali ne i sva) imena mlade crnogorske alternativne muzičke scene i sa njima komentarisao o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Između ostalih, tu su Ivan Marović i Blažo Tatar (Autumn For Free, Drugi Dan na Zelji, Baltazar …), Braco Subotić (Qtera, BRT …), Dražen Rakočević (Junkie’s Promise, Neo Wolf Experience, Greystone), Mladen Kovačević i Džulijan Ilić (Parental Advisory, Spiral Frequency, Kokot, Age of Oblivion …), Andrija Krivokapić Masturbeator (Masturbeator, Barska 100ka, Dvorska Luda, naVAMga …), Dragan Lučić (DST, Dr. Picaso, mulj.net), Stefan Strugar (Shin-Ei, Demodemolls, Fantodrom) … da li ste primjetili da su svi akteri umiješani u barem tri benda/projekta … Razgovarali su o planovima, o motivima, o sceni, o bendovima, o individualcima – i pokazali da u Crnoj Gori, zemlji koja se tradicionalno povezuje sa tvrdim i zastarjelim tradicijama, ima vizionara koji su svoje vizije pretvorili u realnost, u slušljive note, opipljive nosače zvuka, vidljive koncerte, i na koje treba računati jer će uskoro upravo oni i oni koji dođu poslije njih, oblikovati svijest osoba koje nas okružuju.

Kamera je primitivna, mizantropična. Scene su većinom crno bijele. Efekti su krajnje jednostavni, a dijalog je prostiji da ne može prostije. Nikako ne očekujte „Discovery“ ili „National Geographic“ produkciju, ali se stvara ona neodoljiva atmosfera koja je kombinacija uličnog bunta, kućne opuštenosti i apsolutne nebrige za što će iko ikada reći. Važno je samo jedno: da se predstavi rad svih ovih osoba. Lijepo se vide svi nedostaci, ali koga briga kada čovjek ima ovako nešto ispred sebe!

Svakodnevno sam na ulicama gradova. Šetam po meandrima državnih institucija. Upleten sam u ogrmnu mrežu administracije. Nerviraju me kreteni od vozača, nevaspitani prodavci, pijani službenici, sanjam o nekom mirnom mjestu na kraju planete, a onda mi pod ruke padne ovaj komad nade. Po meni, ovo je neprocjenjiv dragulj u modernoj istoriji crnogorske alternativne muzičke scene. Neprocjenjiv kako zbog svoje dokumentarne strane, kao i zbog one vizije i nade koju nosi sa sobom. Možda sam, ustvari, vjerovatno jesam možda malo previše romantičan u svom pisanju, ali znam da će se svaka moja riječ obistiniti.

Crnogorska alternativna muzička scena je mlada i živa, vrlo živa, a ovaj dokumentarni film, koji možete pogledati par redova ispod, nije samo puka zanimljivost sa planete X i nikako nije nešto što se može sa lakoćom otpisati. Slijede vrlo interesantne godine, a ne sumnjam da će ih Dragan Dubljević snimiti za još jedan interesantan dokumentarac.

Nikola Franquelli