Tehac (izgovara se Tehak) je jedno od najopskurnijih imena experimentalnog industrial i noiz zvuka na našim prostorima, jedno od onih koje se pojavljuju stidljivo i nenametljivo, koje se širi od ruke do ruke i uspešno odoleva prednostima i "prednostima" interneta. Jedno od onih imena koje imaju šta da ponude, ali kao da im fali malo vetra u leđa da bi se više iscimali da izguraju celu priču. Da, ovo je projekat  koji VREDI upoznati. Još jedna zanimljivost je da iza projekta stoji niko drugi do Vladimir Horvat - Horvi koje već godinama (pa i decenijama) radi na promovisanju andergraund kulture. Trenutno je aktivan na portalu terapija.net a sada vam predstavlja i svoju drugu stranu ličnosti. Sa Horvijem raspoloženim za priču razgovarao Nenad.

HC: Kada si počeo sa celom ovom pričom, koja je tvoja želja bila i kakav smisao ona ima? Šta to tebi znači a šta bi trebalo slušaocima?
T: Kao što sve ima početak i korijene, moji sežu u rane 80-te godine i vrijeme punka, new-wavea, post-punka, ska, elektronike i onog starog industriala. Kao klinac sam s ekipom iz razreda i ulice imao bendove Mafija i Totemi. Jedva da smo uopće znali svirati, ja sam drndao na akustičnoj gitari 5-6 akorda, to je bilo jedino što sam znao uz abnormalno vrištanje skroz šašavih tekstova o zečevima glodavcima, mišu, slonu, uličnim skitnicama, drkanju, smrdljivim čarapama i sličnim bedastoćama, ha-ha-ha... Punk mi je kao format odgovarao jer skupa sa ska i new-waveom nije bio zahtjevan; sve se moglo utrpati u inverzije tih nekoliko bijednih akorda, a volio sam skidati i riffove Black Sabbath kada sam se dočepao električne gitare i distorzije. Uostalom rock kao obrazac je oduvijek bio univerzalno namijenjen i neznalicama početnicima, a i pravim virtuozima što ja nikada nisam postao. Enivej, ti moji prvi bendovi su bili neka mješavima punka, new-wavea i heavyija, no kako se dečkima nije dopalo ime Mafija, a neki su ga se čak i plašili 'jebote murija će nas zbog njega pohapsiti', bend se nakon svega par mjeseci rasturio i još neko vrijeme radio pod onim drugim imenom, a ja sam htio da pravimo nekakve luđačke šamanske pjesme nadahnut indijancima, stripovima, torturama... Nismo uspjeli održati niti jedan koncert, ma niti za ekipu iz škole koja nam je donirala neke pare, no naše pjesme su svi znali, pogotovo «Mafe drka».

To sve skupa osim zajebancije nije imalo nikakav iole zdrav smisao sve dok me nije ošamutio zagrebački koncert Gang Of Four u proljeće 1981. Tada sam shvatio da je rock, punk, new-wave, štagod, odnosno takva muzika nešto što uistinu može imati angažiranu priču, stav i gard, te sam znatno ozbiljnije počeo shvaćati sve to. Recimo The Police, Blondie, Pretenders ili Rod Stewart mi više nisu bili zanimljivi jer nisu govorili o ničemu posebno interesantnome. Daleko više su me impresionirali Idoli, Orgazam, Šarlo, Haustor, Pekinška Patka, te Talking Heads, Joy Division, XTC, Kraftwerk, Bowie, naravno Gang Of Four, a i dobar dio ska scene – Madness, The Beat, Specials, Bad Manners. Tu su pristigli sporednim kanalima u moj život The Birthday Party, The Pop Group, Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, kraut-rock bendovi, a kasnije Coil i Einsturzende Neubauten, a naposljetku i Meredith Monk, Laurie Anderson, te elektro-akustika i avangarda poput Karl-Heinz Stockhausena, Philip Glassa, Steve Reicha...

S vremenom sam počeo raditi kao DJ jer sam abnormalnim tempom kupovao ploče, uređivao sam i vodio rock emisije na lokalnom radiju Đurđevac, te sam se susreo sa profesionalnom studijskom tehnikom. Radio sam s magnetofonima, procesorima, različitim elektronskim sklopovima i pomagalima, a imao sam sreću da je baš u to vrijeme radio dobio kompletnu novu aparaturu, tada nešto najmodernije što se po specijalnim stručnim nacrtima pravilo u Beogradu, a neke od dijelova su im radili Studder i Tehnics. U radijskoj režiji sam iz čiste znatiželje počeo eksperimentirati sa zvukovima jer su mi između ostaloga bili potrebni za reklamne spotove, a nisam htio poput ostalih da koristim zapise sa ploča. Istovremeno sam gutao kao zadrti fundamentalist sve knjige o rocku i audio eksperimentima; osim glazbe i cura ništa me drugo nije zanimalo, a tada jedna od najbitnijih knjiga mi je bila «Zaobilazne strategije» Brian Enoa gdje između ostalog opisuje kako je proizvodio neke zvukove i na kojima se principima zasnovao njegov rad. Pa sam tako na sličan način počeo snimati raznorazne zvukove koji su mojim kolegama bili skroz čudni često me omalovažavajući jer se nisam držao nekakvih njihovih pravila ukusne komercijalne reklame. Sjećam se da je netko donio ogromnu metalnu čahuru od avionske granate, nemam pojma kako se stvorila tamo, no kad sam je ugledao znao sam – to je to što mi treba. Spustio sam mikrofon u unutrašnjost čahure, pa sam u nju hukao, mučao, kmečao, a zvukovi su bili impresivni. Još sam tu dodavao kojekakve mikrofonije, delay i echo efekte, raznorazne oscilacije, škripu, pa sam to sve usporavao, ubrzavao, lijepio magnetofonske trake, no s vremenom sam shvatio da se od svega toga može raditi i glazba.

I gledaj, sad me pitaš za smisao. Elem, u početku je to bila čista zajebancija, pa eksperiment, no osnovne konture koje su počele prikazivati neku moju angažiranu i konceptualnu stranu bile su uočljive koncem 80-ih i početkom 90-ih, odnosno trebalo mi je čitavo desetljeće da ovladam prvo sa tehnikom i da steknem nekakvo znanje. Istina, sve mi je to bila dokolica, ispušni ventil nakon svih onih nebuloza i živčanoća kojima sam svakodnevno prisustvovao na radiju gdje su se svi međusobno gložili – komunistički poltroni s potencijalnim 'unutrašnjim' neprijateljima socijalizma. Svi su oni bili jedan drugome neprijatelj, a također su se odjednom, preko noći prekrstili u demokrate, liberale, humaniste i etičare. Jedan od bitnijih poriva koji me tjerao da počnem raditi ekspresivnu, čak i brutalnu glazbu podložnu eksperimentima bilo je upravo to licemjerstvo, ta namagnetizirana atmosfera kojekakvih političara i prodanih duša. Stoga i jesam napravio obradu stare kajkavske popevke «Podravino moja mila» još 1989., no ona je finalni oblik dobila 1993., a govori da bih najradije pobjegao čim dalje od tih bandita i zlotvora, te sam je namjerno u drugom dijelu aranžmana, ono nepravilno, čisto seljački odvrištao na lošem engleskom jeziku upravo aludirajući na njihovu nekompetentnost jer su svi oni na položaj došli samo zahvaljujući činjenici da su bili podobni i nisu postavljali nikakva suvišna pitanja. A neki su bili uhvaćeni i u Udbinu zamku. Kasnije, kad je komunistički sistem doživio krah, otkriveno je tko je radio za koga, koji su bili špijuni... Jako smiješno mi je bilo kad je 1992. HDZ skoro 100% većinom glasova osvojio lokalne izbore, a jedna od bivših komunjara je uletjela u njihove prostorije s bocom šampanjca kličući 'pobijedili smo'. A lokalni hadezeovac je pitao 'a koga ste vi to pobijedili?', ha-ha-ha...

HC: Ako je tvoj muzički izraz industrial, noise, i sl šta bi bila inspiracija koja zahteva ovakvu napetu formu?
T: Djelomičan odgovor već se nalazi u prethodnom, no vidi, kada sam pokretao Tehac, malo ljudi zna da je ime nastalo kao lingvistička skraćenica koja znači techno-acoustic. A u takvom izrazu, isto kao i u elektro-akustici sve je dozvoljeno. Moji opseg izraza u Tehacu se kreće u širokim spektrima koji obuhvaćaju i industrial i noise, što je osobito uočljivo na najnovijem, još uvijek neobjavljenom albumu kojeg sam još 2007. snimio sa slovenskim Actooonom. Moja inspiracija je oduvijek bilo istraživanje i progres, pa sam izbacio konvencionalne instrumente mada sam sredinom 90-ih imao i bend s gitarama i synthom, a u drugoj postavi klavijature i priručna pomagala poput gelendera za sušiti veš, plastični lavor i hrpu kojekakve gvožđurije. A kako sam bio i plesni manijak i DJ, redovito sam radio plesnu glazbu, no iznenadni napad teške depresije koju sam liječio Prozakom prouzrokovao je da mi prvi album «Edicius.tsXX» ispadne totalno ne-plesan, aritmičan, turoban i mračan vox-extended rad. Imam hrpetine magnetofonskih zapisa iz tog perioda, a da imam volje, to bi se moglo dovesti u red i iz toga izvući barem 5-6 opasnih industrial/noise/harsh albuma mada meni tada nije bio osnovni prioritet raditi žanrovski klasificiranu glazbu, već čim više izoliraniju i drugačiju od one na koju sam nalazio u to doba. Držao sam se stare dadaističke teze da ono što je urađeno ne treba ponavljati.

HC: Kako generalno nekome ko nije upućen intenzivnu buku objasniti i kako ti se čini izjava Merzbowa “There is no such thing as noise”?
T: Da, tu se može dodati i Albinijeva 'tamo gdje nema buke, nema ni života'. Gledaj, sve je to relativno. Ja susrećem mnoge koji zdušno tvrde da oni stari Throbbing Gristle nemaju veze s glazbom, dok neki pak tvrde da je ona druga, povratnička faza čista komercijala. Vidiš i to je relativno, za mene to jeste muzika isto kao i dva prva eksperimentalna Kraftwerk albuma, te radovi Stockhausena. Spominjem samo generalne primjere mada su i mnogi gitaristički bendovi orijentirani u noise, kažem imao sam sredinom 90-ih gitarsku noise-rock/industrial postavu koja je bila svojevrsni križanac The Jesus Lizard i The Young Gods. Danas gotovo i zaboravljamo da su Lizardi i stari Butthole Surfers, te ostala, uglavnom čikaška scena bili noiseri, pa i škotski The Jesus And Mary Chain. Mnogo mlađih ljudi uvijek me s nevjericom pita šta je tu uopće noise. Pa ako ćemo pravo, i Hendrix se služio tom tehnikom. I Kraftwerk i Can i još mnogi drugi prije zvaničnog etiketiranja noisea kao žanra.

HC: Noise. Muzika ili Anti-Muzika smile? Zašto je jedno, a zašto je drugo?
T: E, to je sad teorija šta za koga uopće predstavlja pojam muzike. Ona bi trebala biti sve ono što ima akorde i sazvučje, te je ljudski produkt. No, prirodne pojave kao kiša, grmljavina, buka strojeva, kamiona, cvrkut ptica, lavež psa... sigurno ne bi trebale biti tretirane kao umjetnost. To su samo konkretni zvukovi koji se mogu koristiti u glazbi kao efekti. Zato samu, čistu buku ne mogu prihvatiti kao muziku, na primjer, šta ja znam, cjepanje drva, zvuk motorne pile, rad mašine, odnosno buku koja nije svrsishodno postavljena od strane autora da služi tonalitetu. Najvažnija granica je pravljenje tonske ljestvice. Nedavno sam gledao dvojicu virtuoza sa pumpama za bicikle, odsvirali su jedan stavak Bethoweenove «Ode radosti». E, to je najbolji pokazatelj da priručno sredstvo može služiti u glazbi, no kada netko nabaca konkretne samplove buke uzete iz prirode ili napravljene sintetički s kojima nije ništa napravio, ono što se kaže niti barem dva tona, to ne može biti ništa drugo osim kolaža kao da si izrezao kojekakve hartije i zalijepio ih i nabacao bez ikakvih kontura ili nekog smisla. Kažem, nekog đavla u svemu tome mora biti i to mora nešto predstavljati, sve zavisi kako se autor postavio, ako se uopće postavio kao kreativac.

HC: Da li si nastupao uživo? Da li imas želju za tim i kako bi zapravo izgledao tvoj nastup?
T: Jako čudna stvar da sam tolike godine aktivan, ima 3 pune decenije, a nisam uspio održati niti jedan koncert. Evo, pokojni Branko Andrić – Andrla je imao teoriju da je u r'n'r-u jedino važan živi nastup, a da bend u studiju ne može prenesti tu atmosferu, pa se niti nije trudio da išta snimi osim one dvije pjesme koje su jedine ostale kao njegov audio zapis. Kod mene je pak situacija bila drukčija. Kad sam žarko želio izaći na pozornicu sa 14-15 godina, a i kasnije, do cirka 30-te, uvijek su bili presudni neki drugi faktori na koje nisam mogao utjecati – ili bi mi se bendovi rasturili ili moja ekipa nije imala dovoljno ambicije. Ili, što je bilo češće, nismo bili dovoljno spremni sa stage. I tako su mi prolazile godine, pa sam nastupao isključivo kao DJ, no to je nešto sasvim drugo. I onda, tamo negdje koncem 90-ih kada sam vidio da nikako ne mogu oformiti kompaktnu ekipu, otkantao sam takvu ideju i odustao od live-acta. Kasnije, kad sam konačno objavio debi album jer sam nakon više od 10 godina shvatio kako mi hrpe materijala stoje bezveze u mojoj fonoteci, odjednom su se pojavili interesenti koji su to htjeli vidjeti uživo, ali avaj, ja sam im rekao da ne budale jer ja to ne mogu izvesti uživo i da bi mi trebala ekipa od barem 4-5 dovoljno ludih, ekscentričnih i otkačenih vokalista budući da je riječ o vox-extended albumu. Neki su se čak i nudili kao potencijalni 'urlatori', no rekoh ja njima da nemam volje održavati bend, ići na probe i upuštati se u osmišljavanje živog performansa koji je trebao uključivati i udaraljke, priručna pomagala, oscilatore, kratkovalni radio, synth... Znaš, to su već bile zrele 30-te godine života kada se više nisam htio blamirati. Ili će živi nastup biti maksimalno dotjeran u umjetničku formu ili ga uopće neće biti.

HC: Ta neponovljivost napravljene muzike. Prednost ili mana?
T: U mojem slučaju je prednost budući da osim nekoliko kompozicija s drugog albuma «Hereza» (Slušaj najglasnije, 2008) koji je u određenoj mjeri sastavljen i od nekih zapisa s ranijim Tehac i Art Brut postavama, nije bio predviđen za izvedbe uživo. Par skladbi poput «Dajem jednu kunu», «Tamo negdje je netko», «Bez nade», «Tehac» ili «Kralj onanije» su bile priređene kao klasične bendovske stvari. Da su one sredinom 90-ih uspjele izaći na binu i da su moji muzičari bili uporniji, a i hrabriji i odvažniji, sasvim je vjerojatno da bi Tehac kao bend preživio. Jedan od tadašnjih gitarista Krike danas svira blues u jednom zagrebačkom bendu, a ostali više ne rade ništa po tom pitanju. Koliko barem znam. Meni je jako teško bilo naći zajednički jezik s momcima koji su izašli iz hardcorea, techna, punka i rocka jer nisu bili skloni eksperimentima i istraživanju, alternativi još koliko-toliko, međutim totalno ih je zbunjivao moj pristup. Znaš, ja sam od njih očekivao barem improvizacije i tu neponovljivost, no oni su zagovarali konciznost da svaki puta izvedba mora biti jednaka jer su slušali takvu muziku.

HC: Kaže jedan moj ortak “za sve to ti je dovoljan fruti lups i esid”… Šta koristis u radu? Hardver, softver, gedzet i sl…
T: To je princip na kome se čvrsto drže manje-više svi oni koji su počeli raditi u 21. stoljeću. Ja sam predstavnik one stare škole kada su se zvukovi i glazba proizvodili analogno, evo primjerice onaj način na koji su to nekad radili Neubauteni ili The Residents. Naravno, moj osnovni instrument je vokal i imao sam vražjih muka kada sam snimao prvi album na dva kasetofona s jednim mikrofonom i pomoću obične DJ miksete. To je bio strašan posao jer sam u to doba bio potpuno ćaknut i pomahnitao pa nisam želio snimati u studiju da me gledaju oni 's druge strane stakla' u režiji i pitaju se koji mi je kurac i kakve su to pjesme. Ja sam snimao sekvencu po sekvencu koje sam prethodno skicirao na papiru ispisujući taktove i na koncu sam to sve miksao s audio-kaseta, a tu nije smjelo biti grešaka u taktovima jer bi sve otišlo dođavola. S nekim dionicama sam se mučio danima i kako sam ih ponavljao i ispravljao, s vremenom su izgubile onu osnovnu ideju. Danas je to kudikamo lakše – snimiš jedan dio, pa ga u nekom programu filaš, farbaš, radiš s njime šta god želiš, a meni je ponekad ponestalo zraka kada sam snimao vokalne dionice.

Drugi i treći (onaj još uvijek neobjavljeni) album su djelomično potpomognuti loop-tehnikom, no osim čistog digitalnog programa za snimanje zvuka ne koristim nikakvu drugu pomoć hardvera i softvera. Sve je proizvod vokala i nekih izvitoperenih zvukova s kojima sam eksperimentirao, sad da ti ne pričam... Znaš ono, mikrofon treba postaviti ovdje, vrištati trebaš ovako, s miksete dodaj mikrofoniju, ofarbaš basove, pojačaš ovo i ono pa da dobiješ željeni efekt i učinak, a to se može napraviti i uživo, samo kažem, uistinu mi se to neće raditi jer bih trebao imati ljude oko sebe. Koliko puta sam se plašio da ako dođe do živog nastupa da netko ne zajebe stvar, a onda sve ode dođavola jer to nije muzika u kojoj ako basist ili bubnjar pogriješe sve možeš ispraviti u sekundi... 
HC: Danas je računar dostupan svima. Činjenica je da masa ljudi radi nešto po pitanju muzike sama. Da li smatraš da je ta dostupnost dobra i to da svako može da radi muziku/buku?
T: Ma dobro, okey, nemam ništa protiv ako su rezultati kreativni, neka tko god hoće radi mjuzu. Ali mogu ti reći da sam gledao jako mnogo koncerata bendova i izvođača čija je glazba napravljena kompjuterski i za mnogo njih se osjetilo da im nešto manjka, a to se uglavnom svodilo na hermetičnu neprohodnost i nemogućnost ispravka. Mnogo njih koristi već snimljene matrice, žive svirke gotovo i nema, te uglavnom jedini živi instrument je vokal. A najdosadnija stvar mi je kada gledam tipa kako šarafi potenciometre i stišće dugmad na sempleru. Nije da takovome nije mjesto na pozornici, ali takvi izvođači su mi totalno nezanimljivi ako nemaju još nešto u sklopu svojeg nastupa. Jedan od izuzetaka bio je koncert francuskog Nocturne u Zagrebu u proljeće 2009. On je možda imao u planu odraditi koncert s već unaprijed pripremljenim matricama, no kada je vidio da prva stvar nije adekvatno upalila, odustao je od namjere i počeo improvizirati održavši nevjerojatan noise/electro/industrial psihodelični i eksperimentalni nastup koji je raspametio publiku. Jel si možeš zamisliti da su ljudi plesali i skakali na nešto vrlo blisko apstraktnom harshu? Još je nakon toga dvaput pozvan u Zagreb, no to su bili programsko-konceptualni koncerti s angažiranim porukama o politici, socijali, egzistencijalizmu, sociologiji, etici i sličnome.

Pa prema tome recimo takvi autori poput njega koji imaju šta za reći opravdano se koriste računalom i kibernetikom u artističke svrhe. Međutim, kažem, mnogo je tu pozera, šarlatana i onih koji niti sami ne znaju zašto koristiti tu tehnologiju osim što je dio globalnog trenda isto kao što su to bile električne gitare u 60-im ili 70-im godinama. Neću zaboraviti drugi nastup These New Puritans u Zagrebu 2010. koji su se totalno spetljali prešavši s klasične indie-rock forme u eksperimente i industrial zamjenivši gitare, duhače i gudače samplerom i matricama. Mislim, taj bend je trebao biti uzor jer su ga NME proglasili albumom godine, no ekipa to uživo nije mogla izvesti, štoviše, osim tekstova i vokalnih dionica, malo toga je uopće nalikovalo na onaj originalni rad iz studija.

HC: Dosta pratiš današnju scenu vec decenijama. Da li možeš da porediš nekada i sada? I kako ti se današnja dešavanja na ovim prostorima čine? Na koga bi trebalo obratiti pažnju?
T: Ima tome punih 35 godina otkako sam kupio prvu ploču 1977. i nažalost, došla su jako loša vremena. Nekada je svaki trend bio epohalna generacijska stvar od same pojave r'n'r-a, preko rockabillyija, surfa, merseybeat-popa, pub-rocka, psihodelije, flower-powera, harda, progressiva, metala, kraut-rocka, funka, reaggea, disca, undergrounda, akustičnih kantautora, punka, new-wavea, elektronike, new-romaticsa, industriala, EBM-a, noisea, shoegaza, hip-hopa, grungea... Svaka generacija muzičara i publike se pronašla u nečemu i iz svakog žanra se iskristaliziralo mnogo velikih imena, te se neprekidno tražilo nešto novo i drugačije. Trendovi su se skoro pa mijenjali svakih 5-6 mjeseci, no zahvaljujući tom ubrzanom progresu, neki će reći i devoluciji, pa i degenezi, rock iz kojeg je u principu sve nastalo o čemu govorim, gotovo se potpuno iscrpio u svojim resursima do cirka utihnuća grunge eksplozije i došao je period koji je uzrokovao sve manji i manji interes za metamorfoze rocka koje i danas postoje. Odnosno, u rocku je neprekidno bio jedan vodeći globalni trend koji je povlačio još mnoštvo njegovih inačica, blueseri su eksperimentirali sa psihodelicima što je dovuklo do harda, progressiva i metala, kraut-rockeri su opet tome svemu bili opozicija stvarajući nešto sasvim novo, originalnu europsku muziku, u doba punka se stvorila moćna gomila žanrova i otvorio svijet alternative, pa je došao world-music, new-age, a samo kao podsjetnik, probaj se sjetiti šta se sve nije nudilo i prodavalo u vrijeme grungea kao alternativa. Sve s gitarama je moglo proći od Spin Doctors i Cranberries do brit-popa koji je opet bio opozicija grungeu.

Međutim, danas toga više nema. Nema globalnog trenda koji bi vukao za sobom ostatak i tjerao mnoge da iz revolta ili tko zna čega sve, svtaraju, izmišljaju i rade neke nove strukture. Ne može se reći da su metalcore ili crossover nekakav globalni trend kao što je to primjerice bio kratkotrajni izlet nu-metala ili industriala koncem 20. stoljeća. Ili, sada da ne parafraziram, neki smatraju da je globalni trend indie-folk/ americana i hrpa hipstera poput Bon Iver ili Fleet Foxes. Okey u određenim slojevima rock publike to jeste trend, no on će teško nekoga s neo-folk stajališta Death In June ili Current 93 nadahnuti da iz svega toga radi alternativu ili opoziciju kad već ona kao takva odavno postoji.

I sad mi je potpuno blesavo promatrati klince koji 2012. traže mjuzu iz 60-ih ili 70-ih pod paskom kako danas ništa ne valja. A vidiš, meni 1977. ili 1987., svejedno je, nije bilo na pameti da tražim nešto što je urađeno prije 30 ili 40 godina već su sve stvari sjedale na svoje mjesto s vremenom. Meni je bilo bitno što je sad i danas, a ne ono što je bilo prekjučer i što je stvar iz pretpotopne, arhivske fonoteke. Evo, često pitam tinejdžere iz kvarta šta slušaju i najčešće dobivam odgovore Queen, Clapton, Guns'n'Roses, Dire Straits... A nešto alternativnije, tu se spominju Rammstein i Korn. Okey, klinci barem slušaju rock, no velika većina njihovih vršnjaka sluša cajke i nemaju pojma niti o The Beatles ili The Rolling Stones, a za U2 su čuli samo zahvaljujući što su dva dana za redom napunili Maksimirski stadion. Kažem to jer su klinci i tinejdžeri oduvijek bili glavni nositelji i protagonisti svježe ideje, bunta i uzavrele krvi. Kako stvari sada stoje, imamo sve manje mlade publike, a još manje mlađih autora, a i oni kada počnu raditi, sve se manje-više svodi na retro. Sve manje susrećem mlade ljude koji rade nešto svoje i originalno kao što je primjerice Viktor sa svojim projektima Essence Of Night i Sound Of Her Wings. Kod nas u svim bendovima, a i na sceni su ljudi koji više odavno nisu tinejdžeri, nekad si sa 25-26 godina bio skoro prestar da se baviš rockom i naprosto nema klinaca kao što su to primjerice bili Orgazam, Šarlo, Kazalište, Patka i još mnogi drugi koji su svoje kreativne vrhunce ostvarili s nepunih 20 godina. Znaš, stalno osluškujem i dobivam hrpe novih demo i d.i.y. izvođača koji su mahom odlični i jako dobro rade, ali ja bih bio najsretniji da ti sad tu mogu nafilati barem 10-20 mladih klinaca, no to su sve skoro pa prekaljeni muzičari koji sviraju po desetak i više godina. No, i kad se desi da naletim na ponekog mladog autora, u principu je to nekakav izgubljeni svijet. Oni kao da ne znaju o čemu bi govorili, a imaju toliko toga ispred očiju samo su izgleda slijepi, a ja bih rekao i prilično inertni i nezainteresirani.

Čovječe, mi smo nekad u vrijeme SFRJ gledali TV Dnevnik, u školi smo učili marksizam i TIPSS (teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja), znali smo da tu neki đavo ne štima u praksi, teoretski je to bilo sjajno zamišljeno, redovito smo komentirali među sobom nelogičnosti znajući da postoji Udba i špijunska organizacija doušnika koja samo čeka da nekoga uhapsi zbog krivog komentara ili pogrešno odmjerene riječi. Zato smo bili dovitljivi i nije nam na pamet padalo da pišemo pjesme direktno o socijali ili politici, a nedaj Bože nešto na nacionalnoj osnovi, već smo se služili sofisticiranim metodama, metaforama i sakrivenim porukama. Recimo, znalo se jako dobro o čemu su Idoli pjevali u «Maljčikima», Boine pjesme s prvog albuma je malo tko shvaćao, ali se osjećalo da oni nešto metaforički rade, a recimo Azrina «Kurvini sinovi» na koncertima kada je bilo provjereno da nema milicije ili nekog špijuna, pjevala se 'Rusi dolaze, kurvini sinovi' umjesto studijske verzije 'oni dolaze, kurvini sinovi'. Neki moji frendovi punkeri su opasno najebali jer su iz revolta pišali po spomeniku, a jedan je zapalio vijenac palih boraca iz NOB-a. I svi mi koji smo im bili frendovi smo nadrapali samo zato jer smo im bili frendovi, a masa mladih ljudi koja se godinama kreće zajedno sigurno ima i nosi jako sličnu kemiju i ima iste stavove. Meni je Komunistička partija Jugoslavije privremeno zabranila medijski rad na radiju i kao DJ-a jer sam spadao u potencijalni krug društva koji je za njih bio opasan po komunistički sistem.

I sad se dešava to što se dešava, evo kod nas. Rock i njegovi stilski potomci u demokratskom sustavu nisu opasni jer klincima danas više nije nikakav štos jebat mater politici, političarima, lopovima i kojekakvim protuhama iz vodeće vladajuće elite. To danas može svatko od repera, punkera i metalaca, to jest to više nije u trendu, nema nikakve karakteristike otpora ili pogibeljnosti, već oni idu u jedan sasvim drugi prkos – onaj prema svojim roditeljima koji su uglavnom odrasli na rocku, pa iz čistog inata izabiru cajke samo da bi pokazali pakost i objest.

Tako su i moje generacije htjele biti drugačije od svojih roditelja ne želeći se poistovjetiti s njihovim šansonama, evergreenima, kanconama sa San Rema, tamburašima, meksičkim prepjevima, starogradskim pjesmama ili grčkom sirtakiju. Naravno, mi smo svi, ama baš svi slušali rock i sve što je od njega proizašlo, a to su bile generacije od cirka onih rođenih kasnih 1940-ih, pa sve do onih rođenih negdje do polovice 1980-ih. A ako je netko kojim slušajem slušao narodnjake, jednostavno ga je bilo stid to priznati jer bi ispao seljak, pa mu je nejjednostavnija opcija bio disco i pop. Znaš ono, doma slušaš Brenu, Bešlića, Ilića i Vesnu Zmijanac, a subotom plešeš u diskoteci na Boney M, Ottawan, Saragosa Band, Modern Talking i «Sunshine reggae» od Laid Back, a na koljena padaš kada se zavrti Bijelo dugme i Plavi orkestar. Koliko sam u toku, tako i danas klinci koji idu na cajke u drugoj, onoj urbanoj opciji imaju Lady GaGa, Justin Bieberea, r'n'b, Jelenu Rozgu i Severinu.

A sad, na koga obratiti pažnju... To je kompleksan teren jer u regiji postoji mnogo odličnih autora, no svi oni imaju već podulji staž i praktički su starci u zanatu, skoro kao i svjetski jazzeri koji već uvelike odlaze. Znaš, meni se sve čini da će rock doživjeti sudbinu jazza i dobiti takve globalne karakteristike učahurenog stila samo za glazbene kritičare i istinske konzumente. Evo, Vlatko Stefanovski je tipičan primjer. On danas skoro više niti ne nastupa po klubovima, već po filharmonijskim dvoranama za publiku dubljeg džepa. Ja ostajem pri tome da valja obratiti pažnju samo na mlade autore i podmladak.

HC: I ovim ti ostavljam poslednju priliku da kažeš nešto što želiš a nisam te pitao i jeste ili nije bitno tebi, nama, nekome…
T: Ma samo ću nastaviti... Scena postoji i jaka je, čak i najjača u povijesti ovog regiona ali je posve neproporcionalnih razmjera. S jedne strane veliki stadionski i veliki dvoranski izvođači, a s druge je gomila malih koji jedva da okupe stotinjak ljudi, odnosno nema sredine. Gledam ovaj zagrebački Rujan Fest, čovječe, ljudi na njega hitaju jer zajedno nastupaju Halid Bešlić, Zabranjeno pušenje, Željko Joksimović, Mišo Kovač i hard-rockeri Opća opasnost. A nema davno kako sam otišao na koncert mladih riječkih punkera Diskurz koji pripremaju treći album, no osim mene i mojeg klinca u klubu sat vremena prije koncerta nije bilo nikoga. I to dovoljno pokazuje koliki je apsolutni pad interesa... Mi smo nekad satima uoči koncerta znali visjeti ispred kluba, a išli smo slušati i gledati i nepoznate bendove o kojima nismo znali skoro ništa, ali su nas zanimali. A onaj tko je imao album, dva ili više, tu nije bilo šanse da će ga dočekati prazan klub.

I sada pogledaj – nekad nije bilo skoro nikakve reklame, postojao je Džuboks i nekoliko radio stanica koje su emitirale rock, eventualno se u dnevnoj štampi našla najava za neki koncert. Ja sam znao iz škole direktno hitati na voz i pičiti u Zagreb na koncert, a onda se noćnim vozom vratiti kući i otići direktno, onako neispavan u školu. Sumnjam da to danas klinci rade. Imaju na internetu sve što požele, ima web-stranica koliko ti srce želi i svatko može naći ama baš sve što ga zanima. U takvoj situaciji se i događa ovakav paradoks da se ide samo u hordama na koncert Peppersa i Metallice, a recimo na bratskim bay area thrasherima Death Angel je u Močvari bilo jedva stotinjak ljudi.

Danas možeš napisati bajke i nahvaliti nekoga do nebesa, onaj potencijalni krug publike će to pročitati, ali teškom mukom ćeš ih nagovoriti da dođu na koncert ma kako god bend/izvođač bili kreativni i odlični. Kažem, interes strahovito opada, a kvalitete i kvantitete ima da joj se ne zna broja. Po nekim statistikama, samo u Hrvatskoj ima oko 3000 demo i d.i.y. imena, od toga njih jedva 200-300 uspije pridobiti neki krug publike. Okey, selekcija se uvijek sužava, no ako nema publike, onda je i scena u krizi. A vidiš, globalno gledano, ima toliko autora da im se ne zna broja. Ljudi su u toj papazjani preopterećeni svim tim informacijama i nitko više ne želi čak niti odvojiti neku paru za nečiji album, a ima i slučajeva da je ulaz na koncert besplatan. Dođeš tamo, ljudi sjede na terasi, a u klubu bend svira za zidove... Mene to deprimira.