Ove godine 17. put po redu Beldoks nas dočekuje i otvara trpezu "Toplim filmom" Dragana Jovićevića. Hronologija se bavi demistifikacijom i podsećanjem na lgbt i kvir momente domaće kinematografije od samih početaka kao i kontekstima uz koje su stajali. Manira uvek komičnog, tematski sporadični, sekundarni a raspadom socijalizma zbačeni sa puta ka drugačijim interpretacijama i ozbiljnijim tonovima. Ipak kroz narativnu dinamiku predstavljeni su i sveži pristupi tematici koji su se već našli u novim ostvarenjima.

Tako p(r)obuđen pacov kinoteke tragao je za ličnim afinitetima. Put do liminala dug je bio.

U industrijsku katabazu vodi nas Tara Gajović svojim kratkim, ništa manje evokativnim filmom "Minel". Masiv kojeg čine 3 postrojenja za proizvodnju električnih transformatora, izgrađen kod Ripnja 1953, a ubrzo i naselje uz njega. Danas kroz liminalni procep prolaze čovek-duh i pas, smenjujući se životom arhivskih senki infrareda. Šta to u zvuku nose zidovi plavih sudbina, hodnici i tavanice goli i urušeni, prozori mraka puni? Priroda već preuzima apoplastni sloj konstrukcije dok duh propadanja prožima zaborav.

Prenosni talas sećanja udaviće nas peskom sopstvenih utroba kad nas tokovi Aheronu odnesu. Možda i pre toga. Već smo blizu, već nas je i dočekalo.

U nastojanju da se raskaju prošlosti, entuzijazmom zajednice kroz negovanje kulture sećanja i dijaloga, putevima empatije nužnim za vremena koja se ne grle našli smo se u Neptunovom gnezdu, "Neptunova nevera" Katarine Stanković. Na ribarskom ostrvu Vis, vekovima tkana kultura i tradicija sukobljava se sa političkim interesima i prostornom eksploatacijom. Zašto li nam to zvuči poznato, deža vi?

Upleteni u venac sakralnih sećanja, koritom Lete, samo nizvodno i preko "Čarobnog brega". Nije Manov već je nastao u poljsko-gruzijskoj režiji Marian Chachie i Nik Voigta. Seciranjem sna, poviremo u kotlinu Gruzijskih planina. Široki kadar ispratio je poslednje dane Abatsumani sanatorijuma za tuberkulozne bolesti. Upoznajemo legendu i današnju rutinu mesta, kroz melanholični tok izolovanog sentimenta. U pomračenom podnevu života posmatramo devastiranje prodanih sećanja i rušenje istorije starije od nas. Odjek ostao u zamku urušenih sudbina. Piano, diminuendo u oblacima prašine.

U festivalskom klimaksu, drugom kraju sna, Vaznesenskom ostrvu vulkanskog porekla nosi nas irsko ostvarenje "Terraforma" u režiji Kevin Brennana i Laurence Durkin. Primenom geoinženjeringa u procesu teraformiranja stvara se život. Film otvara problematiku ovih postupaka i kroz metafizičke prizme preispituje novonastale disonance veštačkih biodiverziteta, etičke konstrukte, kognitivne limite u kontekstima čovekove percepcije prirode stvari i realnih tačaka, sve do korena same estetike. Isto tako upućuje poziv odgovornosti ka stvorenom.

Za kraj možda nisu Ovidijeve metamorfoze, ali jeste saharski predeo Atlasovih planina u "Sunčevom podnevu" Fredja Moussa. Tableau vivant konstantnih promena, pustinjska statična alegorija predstavljena antičkim fragmentima Herodotove Istorije. U crvenom zraku najdužem, obasjani svet(l)om tačkom, mokrim rukama kopamo peščani sat i kad senka nestane, neće nam biti hladno.

Festival se završio ali ova kao i mnoštvo drugih ostvarenja možete na sajtu Beldocsa, do kraja 7. juna ispratiti online.
Smiljana Mirkov