Metal liturgija u nedelju uveče? Može! I to uz jedno od najoriginalnijih blek metal imena današnjice, poljsku grupu Batushka, zatim rado viđene goste Beograda i Srbije, ruske pagane Arkonu, kao i sastave Aeternam (Kanada) i Varang Norg (Letonija) koji su sa njima na turneji. Tako je beogradska Barutana podno Kalemegdana 1. oktobra, poslužila kao svojevrsni hram gde se par stotina metal hodočasnika sjatilo kako bi videlo vlastite favolite. Umesto baruta, prostorom se širio miris tamjana, baš kao i tvrdi zvuk gitare i karakterističnih vokala – od vrištanja, preko krisalno čistog pevanja, do pojanja. Šta ćeš bolje za kraj nedelje i početak meseca.

Bend koji je otvorio veče, neposredno po zalasku sunca, negde oko 19.15, bio je Varang Norg iz Letonije. Vrlo simpatična grupa koja prži neki folk/pagan metal, sa sve ’armonikom. Svi su odeveni u plave košulje i crne pantalone, a gitarista i glavni vokal je pored toga imao i nekakav ogrtač od vučjeg krzna prebačen preko leđa. Ni agilnosti na bini nije manjkalo, što su u par navrata najbolje prikazali upravo on i harmonikašica jureći se unaokolo, a donekle ih je pratio i basista. Publiku je animirao i jedan od dvojice bubnjara, najmanje kraj izvornog instrumenta, više sa dairama na ivici stejdža. Fino i zabavno zagrevanje.


Štafeta je potom predata kanadskom sastavu Aeternam. Ova četvorka kombinuje nekoliko metal podžanrova, ali dominira det, fino usoljen simfoničnim, folk i još kojekakvim drugim tonovima. Sveukupno, to baš lepo zvuči. Mogu slobodno da kažem da su nekako iz senke pokupili simpatije, kako moje, tako i publike koja ih je ispratila. Još pre nego što su se bacili u ozbiljnu soničnu akciju, prvi plus su dobili pozdravivši nas sa: „Dobro veče Belgrade” (doslovno tim rečima). Nije zgoreg pomenuti da se tokom njihovog nastupa dogodila i prva šutka, što valjda isto nešto znači u kontekstu opšteg dojma. Kanađani, konkretno iz Kvebeka, tekstualno mahom šetaju po prošlosti ljudske vrste i civilizacije. S tim u vezi, najjači utisak su ostavile upravo pesme „Damascus Gate”, „Where the River Bend” i „The Fall of Constantinople”, kojom su okončali set. Naposletku su se, kao i kolege Letonci, fotografisali sa auditorijumom, te binu predali dalje – metal braći i sestri sa istoka.


Mic po mic, dođosmo do dela večeri koji je pripao, biću slobodan da kažem, jednom od najvoljenijih stranih metal sastava u Srbiji – Arkoni. Paganski folk/blek metal direktno iz Moskve, stupio je na scenu oko 21 sat. Maša „Scream” je u skladu sa nadimkom gotovo odmah pokazala publici kakvim glasovnim mogućnostima raspolaže, te se razletela po bini poput vihora. Erupcija energije, a tek smo krenuli. Za početak su odabrali pesmu „Kob”, naslovnu numeru njihovog novog albuma iz juna ove godine koji većinski odiše blekerskim notama. Mistična zastava sa slikom omota ploče, sve vreme se vijorila iza ovog četvoročlanog sastava krštenog po rtu Arkona na nemačkom ostrvu Rigen u Baltičkom moru, gde se nalazilo navodno poslednje uporište slovenskih pagana i hram posvećen bogu Svetovidu. 


Ono što je prikazano na bini, publika je nagradila ovacijama, aplauzima, navijačkim pokličima, kao i pokojom šutkom i jednim stejdždajvingom na samom kraju. Nije bilo konvencionalnog obraćanja i zahvaljivanja, ali je Maša nekoliko puta na srpskom izustila „zdravo braćo” i „Srbija diži ruke”. Na koncertu, barem ono što sam ja prepoznao, nije bilo nacionalno obojenih numera koje Arkona ima u svom repertoaru. Nisam siguran da li je rat u Ukrajini doprineo tome, ali je definitivno razlika u set listi uočljiva, barem u odnosu na nastup sa Egzita 2017. kada sam ih prvi put gledao uživo. Na najbolju reakciju okupljenih, među kojima je bio i značajan broj Rusa, naišla je pesma „Goi, Rode, Goi!”, dok su u samom finišu veliko uzbuđenje izazvale „Zakliatie” i „Zimushka”. Na koncu Maša uzviknu „Spasibo” i odoše sa bine ostavivši za sobom jako dobar utisak.


Posle pauze od predugih sat vremena, došao je trenutak za poslasticu večeri. Glavom i bradom, koje ne videsmo, ali i mantijom, kandilom, ikonom i svećom - Batushka. Ovaj poljski bend iz Bjalistoka, od svog nastanka 2015. izaziva brojne kontroverze, kako samim nastupom, pristupom i prikazom, tako i nemuzičkim segmentom priče. Naime, Batushka koja je u nedelju uveče nastupila u Beogradu je verzija Bartlomeja „Barta” Krišuka, pevača grupe, dok će sastav pod istim imenom, predvođenim osnivačem, multiinstrumentalistom Kšištofom „Derfom” Drabikovskim svirati u glavnom gradu Srbije u novembru. Da ne zalazimo dublje u intrige i odnos dvojice muzičara, nastavićemo sa izveštajem i onim što smo imali prilike da vidimo uživo u Bartuani. A videli smo mnogo toga zanimljivog i originalnog od poljskog blek metal sastava čiji je identitet u potpunosti, paradoksa li, zasnovan na pravoslavlju.


Uz zvuke crkvenih zvona, dubokog horskog pevanja i milog mirisa voska i tamjana, na binu se popeše šestorica muzičara ili, bolje rečeno, sveštenika u crnim mantijama sa belim detaljima i kapuljačama na glavi. Lica im takođe ne videsmo, ali bose noge, oni iz prvih redova i te kako jesu. Deca apokalipse u metal maniru. Po izlasku na binu na kojoj su uveliko gorele sveće, vladika Bart je okadio instrumente i publiku, te sa ostatkom benda krenuo u akciju numerom „Yekteniya I”. Masa je ostala nepomična i zabezeknuto gledala u performans. Unezvereni pogled nekih metalaca lutao je po bini, na momente prateći šta rade vođa grupe i dvojica gitarista, a onda tražeći dva đakona koja su iz pozadine pojali i kadili. Kasnije su prišli bliže ne bi li upalili vatru oko krstova i svećnjaka ili izneli kosturske lobanje.


Atmosferu je dodatno podgrevala jarka crvena boja što je obasjavala stejdž, dok je nama ispred bine u oči upadao skoro pun mesec koji je sjajio iznad zidina Beogradske tvrđave. U takvoj vizuelno-zvučnoj manifestaciji došlo je vreme i za „Yekteniya III”, verovatno najpoznatiju pesmu grupe, sa albuma prvenca „Litourgiya”. Vladika je u to ime pred metal vernike izneo stilizovanu ikonu Bogorodice, kao sa omota albuma. Toliko je u pojedinim momentima bio uverljiv u ovoj ulozi, da je delovalo da ako pozove na ponoćnu litiju po Kalemegdanu, da bi većina prisutnih dovatila sveću ili neki drugi religijski rekvizit i krenula sa njim.


U nastavku koncerta udostojili su nas kompozicija „Polunosznica”, „Yekteniya IV” i, na samom kraju „Pismo VI”. Dok su izvodili potonju numeru, Bart se prihvatio neke sveske odakle je navodno čitao. Delovala je kao neki religijski spis, a možda je ipak bila samo metal verzija pravoslavnog pank fazina „Smrt svetu“, hehe. Pred razlaz, poprskao je prve redove svetom vodicom, te uz poklič „Slava Ukrajini“, napustio binu, posle nepunih sat vremena. Publika je malo skandirala ime benda, ali povratka nije bilo.


Ovo supkulturno hodočašće će verovatno mnogima, kako onima sa instrumentima, tako i ostalima na plesnom podijumu, ostati u lepom i dugom sećanju. Svaki bend je bio na visini zadatka, što su i pristuni znali da cene, i u tome uživaju. Mesta za kritiku i boljitak uvek ima, ali mi se čini da je malo ko o tome razmišljao. Toliko za ovu metal liturgiju. Amin.