Antonio Lobo Antuneš: Priručnik za inkvizitore



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Sezonska sranja dolaze i prolaze, smeše se iz izloga i sa čeonih prodajnih gondola, a u pozadini u tišini ostanu monumentalna i kapitalna dela vredna najlepših komplimenata, kolektivnih diskusija i dubokih ličnih promišljanja. Sezonska sranja dolaze i prolaze, naštampani preko svake logike na kraju završe na besmislenim rasprodajama i na akcijama sličnim prehrambenim artiklima kojima uskoro ističe rok, a u pozadini kao dobra vina bez roka, ostaju i čekaju svoje vreme monumentalna i kapitalna remek dela vredna najlepših komplimenata i dostojna velikih nagrada. Takva je priča sa ovom knjigom, neće vam probosti oči nigde, ali će vas izbosti iznutra, gotovo sigurno, kad je se dočepate. 

Propadanje Salazarove diktature u Portugalu, vertikalno i horizontalno predstavljeno kroz prizmu propadanja jednog njegovog ministra. Porodična storija kao metafora raspada jednog sistema. Olinjali ministar koji je proveo život bludničeći na svom ranču, kao diktator u svojoj državi, maltretirajući svoje zaposlene kao diktator svoje potčinjene, spletkareći svuda okolo, oholo, bahato, bez imalo stila, bljutavo, blatnjavo, periodično preteško za variti dok se čita. Olinjali ministar koji završava u sanatorijumu pišajući u gaće i valjajući se u sopstvenom blatu dok mu familija čerupa ostatke imovine koju su komunisti raščerečili u revoluciji. To je priča, mada priča ponajmanje čini ovu knjigu mamutski važnom i velikom.

Mnogo ispred priče, i pre priče, i posle priče, ostaje hrabrost i pretencioznost autora da priču ispripoveda jednim tako neobičnim, prekompleksnim stilom da bi se o njemu pisalo, u kome svako poglavlje u dahu izgovaraju drugi likovi, sporedni isto koliko i glavni akteri, asistenti, sobarice, kuvarice, agenti, sinovi i kćeri, bilo ko; u kome ritmira čudna i dinamična lirika, u kome po jedna rečenica drži na okupu razbacane misli svakog od naratora, periodično je ponavljajući da se ne bi rasule u paramparčad. Podeljena na „Izveštaje“ i „Komentare“, pri čemu ove prve iskazuju nosioci radnje a druge svakojaki usputni likovi koji su bili svedoci ličnih i državnih tragedija koje nose priču, svo vreme je utisak da čitate iskaze date na suđenju tokom svedočenja, ili u policiji tokom mučnog i teškog ispitivanja, pravdajući se za sunovrat u kom su ovako ili onako učestvovali. Ovo je jedno od mnogih pripovedanja u kojima ne smete da preskačete rečenice i pasuse, ne zato što ćete propustiti važne detalje i izgubiti se u daljoj priči, ne, priča je svakako jednostavna samo razbacana, već zato što je svaka rečenica tako bogata rečima, tako bogata opisima, tako bogata smislom, tako moćna i tako unikatna. Kakva ambicioznost, kakva megalomanska hrabrost da se ovako piše.

A ukoliko postoje ikakve dileme kako prepoznati dobro preveden roman, ma šta dobro - kako prepoznati savršeno preveden roman, ovo bi valjalo čitati na studijama jezika, davati na analizu svakom ko poželi da se bavi tim pozivom i frenetično i dugotrajno aplaudirati prevoditeljki koja je omogućila domaćoj publici da uživa u punokrvnosti kvaliteta ovog pripovedanja. Knjiga kojoj ću se vraćati više puta u novim, mnogo sporijim i detaljnijim čitanjima od ovog na koje vas tera pozajmljen primerak iz biblioteke, knjiga koja staje na vrh spiska ovogodišnjih pročitanih izdanja od kojih je zastao dah.

Marko Gaić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva