foto: HC arhiv

Sinoć (30. septembra) u gradu na Nišavi, pod vedrim nebom u prostoru Banovine, Brejkersi su propisno zavodili rokenrol red! Fantastično dvorište u samom centru Niša, odlično za „open air“ dešavanja, a kao stvoreno za ljuti, garažni pank rok kakav Partibrejkersi sviraju već 40 godina.

Upravo pod zastavom tog, okruglog jubileja, Niš se našao na mapi slavljeničke turneje. Kako i ne bi, kada Cane i družina skoro isto toliko godina i posećuju taj grad i sviraju pred tamošnjom publikom. Mlako bi bilo reći da pomenuti grad voli njih, jer sinoć se pokazalo, obožava ih! U čas kada bi koncert zvanično najavljen (21h), pred ulazom nas zatiče ogromna gužva, red koji se proteže na nekoliko desetina metara. Noć startuje 10 minuta kasnije pesmom istog naziva, sa njihovog proslavljenog debi albuma. Unutar prostora, skoro već ispunjenog do poslednjeg mesta (a red vani se ne smanjuje), viđamo klince, omladince u čizmama, dečicu na ramenima roditelja, do vršnjaka Brejkersa, pa i nešto starijih ljudi. Može se reći, od 7 do 77.

Iako je ovaj koncert prvobitno trebalo se održi nedelju dana ranije, ali je odložen, jer je Cane dobio temperaturu i njegov glas nije bio u dobrom stanju, svirkom sinoć svi zli jezici su ućutkani. Cane je zvučao samouvereno, snažno, ta prepoznatljiva boja vokala i prkos, stav koji se čuje u rečima i lirici njegovog benda, dolazio je svakom pesmom sa bine prošle večeri. Svirka je donela proverene klasike poput „Hoću da znam“, „Hipnotisana gomila“, „Kreni prema meni“. Podsetili smo se nekih starih bisera – „Ona živi na brdu“, „Ako si...“; „Mesečeva kći“, a uživali i uz neke malo novije, kao što je „Sirotinjsko carstvo“, „Sitna lova“. Dobro raspoloženje među posetiocima prenosilo se i na stejdž. Znamo kako Cane često ume da bocne svojim komentarima, koji nadalje odlaze u legendu, ali se to nije desilo sada. Naprotiv, reči ljubavi, mira – „volite se, ljudi!“, govorio je Cane. Čini se da one zaista imaju neku neobjašnjivu moć da čoveka prenesu u stanje zena i probude svojevrsnu empatiju. Što se tiče veze Niša i Brejkersa, ona datira, kako nam je frontmen otkrio, još od 1984. godine, kada su prvi put svirali tu, te će za dve godine biti tačno 40 godina.

Zvuk je bio jako dobar, jasan, čist, barem ispred pozornice i negde na sredini dvorišta. Bilo bi fer pomenuti vrsne muzičare koji drže ovu beogradsku ekipu na okupu, kao i omegu Brejkersa i jednog od osnivača, Nebojšu Antonijevića Antona. Taj trzaj ruke i distorzija koja dolazi od njegovog Stratocastera, cigla je od koje je institucija zvana Partibrejkers i sazidana. Čak dva odsvirana bisa nisu bila dovoljna da utole glad Nišlija, koji su nastavili da dozivaju bend. Jesu nam falili! 

Nenad Cvetković