Top Gun je umnogome bio identitetski film 80-ih, sa vibrantnim Kruzom u „make or brake“ ulozi kočopernog pilota, čizi saundtrekom koji je izdržao zub vremena, melodramskim nabojem, romansom i spektakularnim scenama iz vazduha za koje je bio zadužen genije Tonija Skota.

Uz sve to imali smo promociju američke vojne sile i patriotizma koju je okruživao narativ jedne tipične prepodnevne sapunice, ali je sve to zajedno u sinergiji funkcionisalo postajući jedan od „It“ filmova 80-ih. 


Sve ono što radi nastavak radi sa određenim resprektom prema prvom delu i to radi umešno. Preplavljuje nas infuzijom nostalgije još u prva tri minuta filma kada imamo čuti sve poznate melodije, videti Kruza i za motorom i za avionom, podsettiti se emocije vezane za pogibiju Gusa. Čak se i Kruzove godine i imidž odmetnutog i „sam svoj gazda“ pilota koji zbog karaktera nije napredovao u karijeri sada lepo uklapaju u novu priču koja se plete oko tajne misije za koju mora da spremi grupicu elitnih pilota (film mudro izbegava da imenuje zemlju protiv koje se leti i bombarduje, nazovimo je i izmišljenom).

I sve to nekako pije vodu iako je sapunica i dalje tu, sada je Gusov sin u odnosu tenzije prema Kruzu, on sam je u klinču sa autoritetima koji pokušavaju da ga unorme i prizemlje, a emotivnu komponentu (inače najslabiji deo filma) ispunjava veza sa Peni, koja ima svoj bagaž prošlosti. Ali tamo gde film prevazilazi original, što nikako nije kritika Skotove umešnosti, jesu upravo scene letenja, pogotovo poslednjih pola sata koji su snimljeni, čak i za Kruzove uslove, u spektakularno autentičnom i dinamičnom maniru, do te mere da uvlače u sebe čak i nekog kežual gledatelja kakav sam ja, kome Top gun nikada nije bio omiljeni film. Dakle, što se nastavka tiče, i više nego korektno, a sam uspeh filma i njegova popularnost skoro su bez presedana u novijoj istoriji.

Slobodan Novokmet