Za roman Nataše Milović U Kvinsu nema seksa (BESNA KOBILA, 2021) može se reći mnogo toga ali dve stvari su pre svih: nije lišen životnog iskustva i nije dosadan. Britko i beskompromisno, kao retko ko od naših glasova iz inostranstva, Nataša Milović posmatra svoje iskustvo života i rada u Americi iz posebno zanimljive vizure intelektualke, teatrološkinje i pozorišne producentkinje koja iz dana u dan vodi borbu za golu egzistenciju u Njujorku. Ovo nije naparfemisana priča o uspehu u potrazi za “američkim snom”, panegirik udžbenicima za samopomoć tipa “ako to želiš to ćeš i dobiti” (što mu dođe perverzna verzija Propovedi na Gori) niti vekela o “pravim vrednostima” kojima se heroina romana okrene pa se, ponesena patriotskim patosom, vrati u majčicu Srbiju. Ono što najviše boli, a nekima i smeta, je što je to priča o onome kakav život zapravo jeste. Ovo je više Niko i ništa u Londonu i Parizu Džordža Orvela ili Glad Knuta Hamsuna sa senzibilitetom 21. veka minus balast političke korektnosti.

Otac Danila Prozora, glavnog junaka filma Četiri prijatelja za koji je scenario pisao naš Užičanin, Oskarovac Stiv Tešić, kaže: Umoran si i ideš na posao – to je Amerika. Nataša, koja vrsno poznaje kako Tešićev tako i Bondov opus, opisuje tu Ameriku večito umornih ljudi, rata svih protiv svih, naguranih u podstanarske slamove koji se od slamova razlikuju jedino po tome što ih ne zovu tako, sitnih sezonskih poslova sa predugim satnicama, odd jobs, Mickey Mouse jobs kako ih zovu, eksploatacije koja i te kako zna za veru, rasu, naciju i ide u svim pravcima. Još jedan od Natašinih omiljenih autora, Edvard Bond, kaže: U teatru se mora ići do ultimativne situacije. Upravo to je ono Natašino “ili-ili”,kenloučovska situacija za koju se neki pitaju da li je baš nužna. Naime, pitaju se neki, pa zar mora ta Amerika? Nije baš morala da ide...

U tome i jeste stvar- morala je i otišla je. Koliko iz egzistencijalnih razloga toliko iz onog drugog-niko ne može da te ponizi koliko može sistem tvoje zemlje. Pritom ne mislimo samo na vladajuće partije, ideologije, administracije već i na one koji su, navodno, deo intelektualne elite, pedagozi, kolege koji osim neke površne intelektualne žvake i ”lajkovanja” ne žele, a mogu, da pruže bilo kakvu podršku. Upravo takvi, koji svoju moralnu superiornost baziraju na liberalnim vrednostima koje naglas proklamuju a zaštićeni su kao beli medvedi i moralno fleksibilni, su oni koji ne uzimaju letak od vas kad se satima smrzavate na ulici u tananom kostimu ili izbegavaju da vam, iz samo njima znanog narcističkog principa, daju bakšiš u restoranu u kojem radite. I, da, posle takvog radnog dana često nemate vremena ni za sebe a kamoli da, recimo, nađete partnera/ku za seks, a o ozbiljnijim vezama i da ne govorimo. Borite se za svaki milimetar svog postojanja, za svaku trunčicu svog prostora što vas često ubija ali ponekad čini življim nego u Srbiji u kojoj se osećate kao da ste osuđeni na lagano umiranje.

Život u Americi nije costao dužan autorki ali nije ni da je ona ostala dužna njemu i mnogim ”našijencima” pride. Hrabar, potresan, na mnogim mestima duhovit roman. Da je Srbija više Amerika-bio bi bestseler. Da je Amerika više Srbija – bio bi više voljen.

ALEKSANDAR NOVAKOVIĆ