Ova i prethodna epizoda MM tvore jednu od za mene najznačajnijih priča u prvih 100 brojeva ovog serijala. Premda je "Agarti!" tipičan predstavnik karikaturalnog crteža koji je bio česta pojava pri kraju prvobitnog objavljivanja MM kod nas, priča je bila više nego uspešna da zaokupira moju devetogodišnju pažnju.

"Agarti!" je za mene bio prvi susret s tibetanskim misticizmom, ili makar njegovom mutiranom zapadnjačkom verzijom, ali i prvo detaljno upoznavanje s teorijama o okultnom poreklu Trećeg rajha i nacizma. Naravno, danas znamo da je Hitler zapravo bio ogorčeni mrzitelj okultizma, da je prezirao astrologiju i - uz sve svoje ostale mane - bio vegetarijanac, ali tada su sve te izmišljotine i poluistine plasirane u ovoj epizodi imale smisla, a um jednog klinca odraslog u socijalizmu nije bio baždaren na mogućnost da to što je negde nešto predstavljeno kao činjenica ne mora da znači da to jeste činjenica.

Bilo kao bilo, ove dve epizode su na mene ostavile jak utisak i možda bih im dao preveliku važnost kada bih rekao da su me baš one usmerile na dublje istraživanje ezoterije i okultnog, ali svakako nisu odmogle u tome. Srećom pa tada nisam imao na raspolaganju Vikipediju i ostatak interneta, jer bih najverovatnije s prezirom zaboravio na "Agarti!". Doduše, verovatno bi i postavka bila ozbiljnija i informacije ponuđene u stripu bolje uklopljene u istorijsku zbilju.

No, kada se sve to proseje, ostaje prikaz Martija i Serža (Sergeja) kao prijatelja i uvid u njihovu prošlost kroz flešbekove - što će mi se kao način pripovedanja kasnije zgaditi, ali tada mi je bilo revolucionarno.

Priča je, što je i bila namera scenariste, u meni pobudila silnu setu za tim nepostojećim vremenom kada su dve nepostojeće osobe bile prijatelji umesto zakletih rivala i vrlo verovatno da je makar delimično oblikovala moj ukus u vezi s pustolovnom književnošću - a to se nekako poklopilo i sa serijalom sveščica pod naslovom "Beli maharadža", koji je objavljivala "Politika" i koji se takođe oslanjao na mistiku daleke Indije i Tibeta.

Na sreću ili na žalost, dvadeset prvi vek je u mnogome razvejao tajnovitost i primamljivost tih geografskih širina i dužina, pa je dostupnost informacija raspršila svaki privid mogućnosti da se tamo negde stekne nekakva instant prosvećenost.

Na kraju krajeva, to je možda i poruka ove dve epizode - prosvećenost se stiče unutrašnjom potragom i njeno seme nosimo u sebi. Ako ga ne zalivamo, ako se ne brinemo o njemu u intimi naše duše, zaludna su sva putovanja, svi gurui i fakiri, manastiri, hodže i knjige starostavne.

Kao i uvek, hvatanje u koštac sa sobom je jedina borba koja ima smisla i jedina borba koja može da donese nagradu koja iole vredi.

4*

Ivan Jovanović Nightflier