U pomalo vremeplovskom osvrtu na jednu od najomiljenijih mi zbirki priča, evo prilike da se prisetim remek dela sad već klasika žanrovske proze - Džina Vulfa. Povod je pomalo trivijalan, priznajem - rešila sam da se posvetim isključivo elektronskom formatu biblioteke, a to ujedno podrazumeva i eliminaciju onih "papirnatih" izdanja koje imam u e-varijanti. U protivteži toj surovosti, sentimentalna vezanost za nežive objekte nalaže mi da ih pre eliminacije još jednom prelistam, makar da proverim da li su (i koliko) vredni fetišizacije… znate i sami kako to već ide - proveravam ima li na knjizi posveta od dragih mi ljudi, ima li epifanijskih črčkarija na marginama požutelih stranica, i uopšte, ima li ikakvog bogovetnog razloga da pljunem ekstra krv & znoj pri idućoj selidbi. 

Izdanje koje imam je iz 1981, Arrow Books Ltd.: debeljuškast pejperbek, koji se svojevremeno isto tako debeljuškasto okoristio plimnim talasom Vulfove maestralne kvadrilogije Knjiga Novog Sunca. Klasično infantilnu naslovnicu ovog izdanja niko nije napismeno prisvojio u ime kopirajta, a i ne nalazim je pri površnom guglanju, tako da ovde mogu da priložim samo ovu naslovnicu - to podjednako infatilnu, ako mene pitate - kakva se trenutno može naći na Amazonu. Iskreno, uvek se štrecnem na mogućnost da većina ljudi o knjizi sudi na temelju njenih korica; makar u ovom slučaju, to je zaista straobalna šteta.

No dobro, svikli smo već, valjda, na otužnu stvarnost u kojoj nikako da se otresemo imidža ukakane palpičnosti u koju smo rođeni.

Džin Vulf je majstor metafora, pa se zato sve što on napiše može do besvesti i razlagati i analizirati. S druge strane, mi koji ne negujemo afinitet ka takvom otkrivanju silnih galaksija u zrnu peska, dobijamo zauzvrat magične obrise svih obala Vulfove žanrovske smelosti, i to milosrdno lišenih svih onih vaskolikih učitavanja kojekako suptilnih socijalnih poruka sa kojima nas trenutačna realnost nesmiljno pritiska. Kad se (i ako se) dođe do onog famoznog "svega u svemu", u kojeg su toliki mislioci vazda voljni da se ekstrovertno udave, nalazim da je kod Vulfa to više "pogled u nepojmljivu različitost", negoli što je ikakva metafora našeg današnjeg stanja i bitisanja. Mada, ko želi, može i da po pitanju potonjeg nađe par tona relevantnosti, samo eto, ja vam ne spadam u taj kružok.

"Alien Stones" - o mukama odrastanja i prihvatanja sveta koji retko kad funkcioniše po pravilima po kojima bi nam bio najprihvatljiviji; "La Befana" - o galaktičkim dimenzijama vaskolikih razlika između svetonazora humanoidnih bića koja složno sede jedno pored drugoga, kad trebaju na istoj vatri da se ogreju; "The Hero as Werwolf" - o ljubavi i lojalnosti, onako kako ih se može videti u najogoljenijem predstavljanju; "Three Fingers" - o gubitku kao stanju koje je neminovno za kratkoročna bića kao što su ljudi; "The Death of Dr. Island" i "The Doctor od Death Island" - o stvarnosti koja ovisi ni o čemu koliko o paru očiju koji je uz veliki napor sagledaju, "Tracking Song" i "Toy Theater" - o želji da budemo nešto različito od onoga što zapravo jesmo, to ako ne za same sebe, ono bar za druge koji nas gledaju i vide; "Feather Tigers" - o svemu onome što nas definiše, i što je (alas!) retko kad ujedno i ono što mi želimo da nas definiše u očima drugih; "Seven American Nights" - o propasti upravo svega onoga što intimno smatramo za večite i neoborive vrednosti, i koje, na naš užas, imaju sklonost da skončaju ne uz grmljavinu i blesak, nego uz bešumnu korupciju svega što prihvatamo kao normalu koja nas svodi na one eksperimentalne žabe koje se skuvaju u loncu lagano podgrejavane vode, prosto zato što sirote nisu u stanju da predosete trenutak u kom postepeno zagrevanje vode prelazi onu granicu temperature na kojoj prijatna toplota prelazi u ubitačno ključanje.

Džin Vulf ima retku sposobnost isporučivanja višedimenzionalne tačke gledišta u svojoj prozi, a da pri tom to nudi kao neku vrst ekskluzivnog Roršah testa: sve što se može učitati u Vulfovu prozu nalazi se striktno u nama, čitaocima. Konceptualna i emipirijska povezanost ključnih stavova i percepcija u Vulfovoj prozi se nalazi (i otkriva) striktno u očima onoga koji tu prozu čita, a ne u peru autora. U tom smislu, Vulf ume da nas razgoli taman do onog stepena u kome se više ne osećamo tako prijatno, i u kom postavljamo pitanja na koja možda i ne želimo iskren odgovor.

A to i jeste krajnja i konačna vrednosna oznaka šeste umetnosti, zar ne?

Lidija Beatović