Svako ko je iole pomislio da bi „Mumija“ mogla da bude dobar film, sam je kriv za utrošene pare i osećaj gorkog razočarenja u grudima – iskreno, zar je postojao promil šanse za tako nešto? Jedino čemu smo mogli da se nadamo je da je film toliko loš da je zapravo zabavan u svojoj apokalipitičnoj katastrofalnosti, i, ruku na srce, sa Kruzovom „Mumijom“ to smo i dobili – film koji je toliko pogrešno koncipiran na svim mogućim filmskim nivoima da izaziva salve neplaniranog smeha kada se najmanje to od njega očekuje i sasvim sigurno treba da se gleda kao komedija. U čemu je suštinski problem? 

Univerzal nikako da shvati, iako je imao dosta prilika da uči na sopstvenim greškama (dakle od Van Helsinga, preko „Drakule untold“ itd.) da njihova filmska čudovišta (dakle Drakula, Mumija, Vukodlak i sl.) treba da budu, koliko je to moguće, punokrvni horori, a ne pandani Marvelu i DC-ju u izgradnji akciono-avanturističkih franšiza. U toj šizofreniji žanrova u kojima u arhetipski hororične likove upumpavaju elemente akcije i avanture, a horor razblažuju na dečju fantaziju čine sami sebi medveđu uslugu i, u suštini, izneveravaju ono što je DNK njihovih monstuma. I to im se iz filma u film obija o glavu, a oni rade jedno te isto (kako se ono kaže: ludak je onaj koji svaki put čini istu stvar nadajući se drugačijim rezulataima). S druge strane, zašto je „Mumija“ iz 1999. godine sa Frejzerom bila uspešna? Jednostavno – shvatila je sebe dovoljno neozbiljno, avanturu je svela na dopadljiv „indijanodžonizam“ sa atraktivnim lokacijama i dopadljivim likvima i uopšte delovala je kao lakomisleni letnji blokbaster. Kruzova „Mumija“ ne liči ni na šta dugo osim na Nemoguću misiju prepakovanu u kvazihoror žanr u kome dominira samo potreba za Kruzovim vašarom taštine.

Ceo film „vrišti“ pogreške na svakom koraku, umesto na hororu i avanturi akcenat je na besmislenim akcionim scenama, umesto na „Mumiji“ akcenat je na Kruzu čiji lik mora da bude neka vrsta mesije-spasioca (to je valjda zagarantovano ugovorom – u jednom mometu ga čak nazivaju i mladićem), umesto na romansi akcent je na nekom suludom prepucavanju između njega i šatro arheološkinje gde više hemije ima u Step soku nego između njih dvoje, umesto na atraktivnim i za oko lepim lokacijama akcenat je na pomračini, tunelima, pećinama i sl. Ton filma je potpuno alkoholizovan, čas se gega na stranu dečjeg horora, a čas je u slepstik komediji sa nekim „wannabe“ duhovitim rečenicama koje izazivaju transfer blama. Međutim, ako pristupite ovom filmu kao komediji, što je otprilike uradio i Rasel Krou u ulozi dr Džekila, onda se možete čak i dobro zabaviti u ovom ostvarenju u kome sva logika i koncentracija lete kroz prozor još u uvodnim kadrovima. Fascinantan je manjak ambicije da se od ovog filma učini više od Kruzove fusnote u klimavoj, ali generalno respektabilnoj karijeri. A glavna glumica treba da se zapita o stepenu svoje anemičnosti kada je Sofija Butela pod tonom šminke, tetovaža i uvijena u prašnjave krpe zavodljivija i atraktivnija od nje. 

Slobodan Novokmet