"What did the zombie say to the whore?"
"… Um… what?"
"Keep the tip."

Ovaj sirovi vic koji akteri razmenjuju negde na sredini romana možda najbolje sumira i ton i ugao iz kojeg je autorka odlučila da nam ponudi dobre, stare, klasične oživljene mrtvace. My Life as a White Trash Zombie nudi zombije koji su nam, s jedne strane, dovoljno prepoznatljivi da se oslonimo na tonu istorije koju su ostavili u popularnoj kulturi, dok s druge strane dobijamo unapređenu, evoluiranu varijantu originalnog modela, s tim što su rečena unapređenja samo naizgled kozmetičke prirode. Rowland se prilično slobodno poslužila najprivlačnijim delovima ikonografije drugih podžanrova i tako stvorila Novog Zombija koji je najzad postao sve ono što je Stari Zombi oduvek hteo da bude: urban, šarmantan, duhovit i krajnje privlačan zavodnik.

My Life as a White Trash Zombie je ispričan u prvom licu, iz iskrene perspektive Angel, koja se još kao maloletnica čvrsto zacementirala na samom dnu društvene lestvice. Nakon što joj je psihički nestabilna majka u zatvoru izvršila samoubistvo, Angel je ostala da živi sa ocem, inače nezaposlenim alkoholičarem, i sa isto tako besperspektivnim momkom, na dobrom putu da postane ovisnik o alkoholu i tabletama. U ostataku zavidno obilnih životnih iskustava za tako mladu osobu, Angel je napabirčila i napuštanje školovanja, nekoliko hapšenja zbog sitnih krađa, zatvorsku kaznu preinačenu u uslovno puštanje na slobodu, kao i neznan broj neuspelih pokušaja da sastavi više od desetak dana čak i na onim najjednostavnijim (a time i najmanje plaćenim) poslovima. Vrhunac - ili bolje rečeno dno dna - tog životnog fijaska Angel je dosegla upravo u uvodnom poglavlju romana, probudivši se u bolničkom krevetu, s kristalno jasnim sećanjem na automobilsku nesreću i kasapljenje od strane košmarno moćnih, neljudskih zuba. Nakon što joj je objašnjeno da je nađena pored puta, gola i komatozna, ali i bez ijedne ogrebotine, i da joj je iz stomaka ispumpana trodnevna zaliha omanjeg apotekarskog skladišta, njene tvrdnje o automobilskoj nesreći i kasapljenju su glatko otpisane kao halucinacije overdoziranog narkomana, te je usledilo i hitro otpuštanje iz bolnice, onako kako se već otpuštaju beznadežni slučajevi. I tu počinje serija uistinu neshvatljivih zbivanja: Angel istog dana otkriva ne samo da je stekla tajnog dobrotvora - neznanu osobu koja iz isto tako neznanih razloga pokazuje očiglednu nameru da joj pomogne - nego da joj je isti i obezbedio posao u gradskoj mrtvačnici, i to posao vozača mrtvačkog kombija i asistenta patologu pri autopsijama… Morbidnan posao, da, to svakako, ali… Angel je razumna devojka, svesna daleko veće morbidnosti svog statusa kao društvenog gubitnika i svesna da jedan od uslova njenog ostajanja na slobodi počiva upravo na njenoj sposobnosti da nađe i zadrži izvor legalnog prihoda. Angel zato ozbiljno sagledava ceo taj fijasko koji zove svojim životom i odlučuje da prihvati pruženu ruku neznanog dobročinitelja, to usprkos faktu da se fizički oseća do te mere iscrpljeno, kao da je na rubu smrti. No, njen dobročinitelj kao da zna i za te fizičke patnje kroz koje ona prolazi, pa tako Angel pred kućnim vratima nalazi i… hm, recimo malu zalihu krajnje egzotičnog napitka - gustu i ne odviše aromatičnu smesu nepoznatih ali gotovo magičnih sastojaka - koji joj daje dovoljno energije da suoči zahtevan prvi radni dan u gradskoj mrtvačnici. Angel uskoro shvata da njen opstanak - to sasvim doslovno i u svakom zamislivom aspektu - bezuslovno počiva na obavezi da taj posao zadrži pod svaku cenu, dok postepeno otkriva da više nije ono što je nekad bila... za početak, nije više živa, bar ne u smislu u kom je bila živa pre no što se probudila u bolničkom krevetu.

Iskrenost kojom Rowland nudi Angel i njenu sudbinu daje ovom romanu šarm kakav se retko nalazi u prozi koja koketira sa takozvanim "talogom modernog društva". Humor je često na granici crnog ali nikad potcenjivački; Angel jeste kompletno i detaljno formirana na stereotipu "belog smeća", ali je u isto vreme precizno oživljena kao istinska heroina čije su nesumnjive kvalitete i sposobnosti (bile) nadvladane isključivo nesrećnim, sputavajućim okolnostima u koje je rođena, a rođena je u istinsku neimaštinu, kako materijalnu tako i duhovnu. My Life as a White Trash Zombie sasvim ozbiljno razmatra mogućnost da su mnogi talenti i nesuđeni Nobelovci skončali neprepoznati i obespravljni u getu u koje su rođeni, i da je savremena svakodnevica koja se odavno smatra kao datost zapravo još uvek nedostižan luksuz za ogroman broj ljudi. Umetnost, baš kao i stvarni život, neretko sagledava takve ljude kroz prizmu ili zlurade sprdnje ili patronizirajućeg sažaljenja, a to još više dograđuje nevidljive zidove njihovog geta, zato je izlazak iz takve društvene i ekonomske izolacije maltene nemoguć ukoliko se ne pojavi dobrostiva ruka da pri tome pomogne. I mada svi mi podrazumevamo takvu pomoć bar od strane sopstvenih roditelja, neretko ona nije dovoljna, ili - što je beskrajno gore - u potpunosti izostane. Ljudi koji nisu bili u stanju da pomognu sami sebi retko budu u stanju da pomognu sopstvenoj deci, pa je zato paralela sa zombijima stoga odlično pogođena i majstorski izvedena: niko ne bira da bude zombi, zar ne? Uz sav užas i mržnju koju zombiji izazivaju kod ljudi, lako se zaboravlja da se iza tako dehumanizovanog koncepta krije ipak primarno ljudska žrtva, a taj pristup je upravo temelj ove priče. Naravno, ima tu još mnogo sastojaka, odreda uspešnih i još uspešnije zamešenih, od tipične whodunit detektivske misterije pa do pomalo subverzivnog poigravanja žanrovskim konvencijama, a to čini ovaj roman izuzetno čitljivom i zabavnom odskočnom daskom za gotovo neminovan serijal.

Što se samog lika Zombija tiče, Rowland je odlučila da ga žanrovski unapredi izvesnim karakteristikama koje inače pripadaju liku Vampira: Rowland svojim zombijima daje natprirodnu snagu i brzinu, baš kao i ne-starenje, potencijalnu besmrtnost i tipično vapmirsku žeđ, odnosno, u ovom slučaju - glad. U ovom romanu, zombiji gladuju isključivo za ljudskim mozgom, i to je neka vrsta eliksira koja ne samo da sprečava raspadanje njihovih nemrtvih tela, nego i zaceljuje bilo kakve rane i povrede, održavajući ih tako u bezmalo perfektnom stanju, to ako se zanemari pomalo nezdrava sivkasta nijansa posmrtnog tena.

Rečima same Angel: "I'm finally getting my life together. Too bad I had to die first", ovaj roman je zapravo topla ljudska priča (koliko god to svima nam zvučalo kao najotrcaniji kliše) o propuštenim prilikama, surovim životnim iskušenjima, novim prijateljima i novim počecima.

Lidija Beatović