Nije tajna da je Finčer već neko vreme u kreativnom ćorsokaku iz koga ga je prenula tek serija Mindhunter koja je ionako bila „best of“ Finčerovih hitova. Čudesni slučaj Bendžamina Batona je bio naivan pokušaj da se romantičnom fantazijom uzme Oskar, Gone girl jednostavno svojim predloškom nije bio dorastao njegovom talentu, a Devojka sa tetovažom zmaja bila je samo stilsko preoblikovanje već postojećeg švedskog filmskog predloška. 

Povratak filmskoj režiji posle 6 godina filmom Mank Finčer će možda razočarati ili makar zbuniti svoje kežual fanove koji su odgledali Sedam i Fight club stotinu puta. Pak, oni koji su voleli Zodijak ili Društvenu mrežu shvatiće šta je Finčer želeo i da li je u tome uspeo. Radeći po scenariju sopstvenog oca, Finčer ovim filmom ima, osim onog porodično-emotivnog, ispuniti nekoliko zadataka koje je pred sebe postavio, ne čineći publici nikakve usluge niti ustupke time.

Pre svega, cilj je predočiti priču o scenaristi Hermanu Menkjevicu i odati mu dužno priznanje za scenario Građanina Kejna, jednog od najcenjenijih filmova u istoriji kinematografije. Film, dakle, instistira na ključnoj Hermanovoj ulozi u pisanju scenarija, inspiraciji koju je vukao iz poznanstva sa medijskim mogulom Vilijamom Rendalfom Herstom, i s te strane oduzima na važnosti u istom Orsonu Velsu koji stoji kao alfa i omega iza ovog filma u očima javnosti (u filmu ga glumi odlični Tom Burk).

Drugi cilj je predstaviti samog Menkjevica kao autsajdera u filmskom biznisu, čoveka koji se kroz alkoholizam i kockanje posprdava sa životom, suprugu tretira kao krpu, šefovima studija zadaje glavobolje svojim prosocijalističkim stavovima, ima jasne principe a kroz život korača vrcavim doskočicama i stavom nehajnog intelektualca koji je zalutao u filmski svet.

Treći i najočigledniji cilj jeste celu tu priču, koja podrazumeva i rekonstrukciju Holivuda 30-ih godina i studijskog sistema, snimiti tako da izgleda kao crno-beli film iz 30-ih godina. I tu Finčerova tehnička potkovanost i minuciozni perfekcionizam zaista dolaze do punog izražaja, stilski i tehnički film je malo remek-delo kadriranja, osvetljenja i postavljanja mizanscena, muzike i montaže tako da deluje kao da gledamo neku vrstu noar-drame-skrubol komedije iz 30-ih (sa sve fazonom da crne rupe koje su u starim filmovima predstavljale promenu rolne blesnu na sekundu u desnom uglu ekrana iako je film sniman digitalno). Međutim, ovakav postmoderni pristup nije, nažalost ništa, novo, iako kod Finčera izgleda ispolirano kao dobro uglačana srebrinina, ovako je još pre 25 godina snimljen i Ed Vud sa neznantno žovijalnijom i zanimljivijom temom, ovako su manje više snimljeni i Artist, Svetionik, a i Tarantino često poteže za ovim procesom.

Samo priča, s druge strane, više će leći sinefilima, studentima filma i onima koji vole Holivud 30-ih i znaju kako su se filmovi snimli u vreme velike depresije i kakav su doprinos filmu dali likovi kao što je Irvin Talberg ili Luis Mejer. Menkjevic, ili Mank, jeste zanimljiv lik sa svojim duhovitim i pronicljivim poskočicama, ali je nekako karikaturalan u svom soft pijanstvu i neshvatanju situacije ozbiljnom, njegov sukob sa Velsom oko autorstva scenarija jednostavno nije dovoljno istražen, s obzirom na to da film flešbekovima stalno skače u prošlost pokušavajući da nam dočara oklen inspiracija za Kejna, ali se previše gubi u portretisanju velike depresije i njenog udara na filmski biznis. Tu narativni voz iskače iz šina, nijedan dramski sukob ne dobija dovoljno „screen time“-a da bismo se uvukli u priču, i ceo film se svodi na neke poluzanimljive-poluzbunjujuće (ako ne poznajete filmsku istoriju) vinjete koje su labavo povezane Hermanovim pisacnjem scenarija u pustinji Mohave. Ako se i kao alegorija može učitati priča o malom čoveku koji pokušava da razmontira i demaskira kroz umetnički proces svet moćnika koji oblikuju dnevnu politiku svojim kapricima, pritom se i sam boreći za integritet i poštovanje, to se iz ovog filma slabo vidi.

Mank je film koji se diči svime što je uspeo tehnički da rekonstruiše i postigne, ali će narativno i tematski zainteresovati samo retke i odbiti od sebe publiku koja od Finčera očekuje mračne i subverzivne trilere. Ovo jeste jedan tehnički, i svakako glumački, trijumf Finčera i Gerija Oldmana, ali pitanje je koliko je priča o tajni nastanka Građanina Kejna i dalje aktuelna a ne samo deo opskurne holivudske istorije u trenutku kada svetom vladaju neke druge sile.

Slobodan Novokmet