Kada se na jednom mestu nađu ogromno, godinama akumulirano muzičko poznavanje, veština, istrajnost i posvećenost svom instrumentu odnosno muzici, sa jedne strane, i isto tako godinama sticane ljubavi i strasti prema jednom žanru koji, sve gore pomenuto, kanališe da se ne bi rasulo i rasplinulo na sve strane, onda iz te sprege nastaju izvođači kao što je inđijski Alitor.

U osnovi zvuka sastava Alitor je thrash metal, ali je on istovremeno i nasip, brana, kanal, polupropustljiva membrana, opna koja zadržava bujicu kreativnosti da se ne bi prosula zalud, dok kroz tu opnu defiluju svakovrsni drugi uplivi ubrizgani kroz brižljivo razvijenu progresiju, lepršavu melodičnost i sklad; baš onako kako su to u svojim muzičkim laboratorijama radili Voivod, Coroner, Mekong Delta ili pak Death Angel; ili recimo Vektor od izvođača sledeće generacije kojoj, uostalom, i Alitor pripadaju. 

Svojim drugim albumom, a u kontekstu aktuelnosti i hvatanja momentuma, zajedno sa beogradskim sastavom Quasarborn, koji je izbacio maestralni “A Pill Hard to Swallow” ranije ove godine, Alitor se nametnuo kao jedan od predvodnika upravo te sledeće generacije thrash metal izvođača u regionalnim okvirima, iako možda još ne dobija kredita onoliko koliko bi trebalo; dok je beogradski studio “Citadela” iz kojeg izviru svi ti novi i pažnje vredni albumi zaista postao garant kvaliteta sa pečatom Luke Matkovića koji se ni ovog puta nije libio da, pored producentskog dela posla, pruži i svoj kreativni doprinos, pa i sam uzme učešća u izvođenju.

Ono što posebno pleni na ovom izdanju je majstorska izbalansiranost u smislu kompozicije što podrazumeva prirodnost odnosno neusiljenost u redosledu događanja i preklapanja, upadanja različiti rifova, virtuoznih solaža i arpeđa, refrena, stvaranja harmonije; a onda i u pogledu smenjivanja tempa od standardne thrash metal kanonade srednjeg tempa, preko heavy-doom usporavanja do death metal (obe vodeće škole) ubrzavanja, praćenog blastovima na bubnju; i konačno u pogledu dinamike, odnosno smenjivanja kontrolisane agresije i mirnijih akustičnih pasaža i instrumentala; bez viškova, bez praznog hoda.

Osim toga, vodilo se ovde brižljivo računa i o tekstovima koji, uprkos tome što ne donose ništa novo u pogledu standarnih žanrovskih tema, inteligentno poentiraju svaki put u pravo vreme i sasvim šarmantno korespondiraju sa muzičkom podlogom, tako da se sve vreme stiče taj blaženi utisak da su tekstovi u službi muzike i obratno, i da je teško razlučiti šta je bilo starije, odnosno šta je pre nastalo, što je opet sve rezultat jednog majstorstva koje malo koji bend danas poseduje.

Celokupno pakovanje drugog albuma Alitora se može doživeti kao kratak pregled istorije metal žanra dvadesetetog veka sa stanovišta thrash metal škole, struje, svetonazora; stare i nove, prve generacije i svih potonjih generacija; pregled iznet na maestralan i koncizan način.

Međutim, ako bi trebalo da govorimo o manama ovog albuma, baš u takvoj tvrdnji su već očigledni i nedostaci ove ploče. Naime, uvek postoji jasna distinkcija između majstorstva i umetnosti, a ova ploča je klasičan primer upravo takve distinkcije. Umetnički akt uvek podrazumeva sledeći korak, viši nivo, stvaranje novog univerzuma. No, to su već problemi sa kojima se čitav žanr suočava još od prve polovine devedesetih godina, pa ne bih bio naročito oštar u tom pogledu, pogotovo iz razloga što sam siguran da su i ovi momci potpuno svesni tih nedostataka i da su uprkos njima srećni baš tu gde jesu.

Aleksandar Petrović