Kritika se pomalo nerezonski ostrvila na „Glass“ uglavnom mu spočitavajući da je monoton, nerazvijen i da ne odaje dužnu počast superiornijem „Unbreakable-u“ ili živopisnijem „Splitu“. Međutim, Šjamalan konkluzijom svoje iznuđene trilogije, zapravo, daje jedan logičan završetak onome što je pre 19 godina počelo kao jedna dekonstrukcija žanra superherojskog filma na ozbiljan i studiozan način (a što je i Džejms Gan pokušao kroz žanr crne komedije u filmu „Super“).


Dakle, Šjamalan u „Glass“-u nastavlja da prevrednuje i demitologizuje stripovske trope radeći to na jedan superherojskom filmu nesklon neglamurozan način, skoro pretvarajući svoje junake u psihijatrijske pacijente. Film jeste malo spor, ali njegova namera nikada i nije bila da se predstavi kao punkrvni spektakl, već kao jedna studija o uticaju stripovske i pop kulture na svet prosečnog pojedinca koja može da se izvitoperi u nešto što ovde simbolizuje Semjuel L. Džekson. Dakle, Šjamalanovi junaci su paradigme stripovskih likova lišeni svih svojih romantičnih i mitologizovanih atributa, zbunjeni svojim sposobnostima, iako definisani njima. Ono što je Šjamalan definitivno uspeo ovim filmom, a to je da nam zapravo podmetne „Split“.

„Glass“ je punokrvni nastavak „Unbreakable-a“, filma koji je možda i ponajbolji u Šjamalanovom opusu. Iako studio nije bio brz na obaraču da dozvoli nastavak ovog filma, trebalo je da prođe, eto, 19 godina da se to desi, a ni to se ne bi desilo da nam Šjamalan, onako izokola, nije podvalio „Split“, naizgled psiho-horor o podeljenoj ličnosti koji je postao iznenađujući hit i obezbedio „Glassu“ bioskopsku egzistenciju. Šjamalan će reći da je on sve to tako isplanirao još u startu i da je Kevin iz „Splita“ bio deo ovog univerzuma još pre 19 godina, ali ne treba zaboraviti da je Šjamalan vešt manipulator i da to njegovim filmovima i obezbeđuje notu misterioznosti. „Glass“ ima svoje mane, ima previše ekspozicije, pomalo je predvidljiv, i kriminalno zanemaruje Brusa Vilisa kome skoro pa oduzima protagonizam, ali zato pruža Mekavoju da se potpuno glumački razmahne i pocepa scenografiju, daje nam ikoničnog zlikovca u Džeksonu i nekoliko zanimljivih preokreta koji se mogu tumačiti u stripovskom kanonu. Možda ne za anale, ali solidna konkluzija jedne neočekivane trilogije.

Slobodan Novokmet