Berlinski memorijalni park Holokausta zauzima centralnu poziciju u ovom gradu. Kolektivna svest o krivici Nemaca za užase Holokausta izražena je u ovoj zemlji i nikome ne pada na pamet da je osporava. Pozivanje na nacističku prošlost, osim u vidu osude, zakonom je zabranjena, a jedinu Hitlerovu bistu u nemačkoj prestonici možete naći isključivo u muzeju. Ali ovaj memorijalni park posvećen jevrejskim žrtvama tokom nacističke vladavine teško je zaobići. Nalazi se nedaleko od čuvene Brandenburške kapije i na prvi pogled lako je prevideti o kakvom je spomeniku reč. Na 19.000 kvadratnih metara nalazi se 2711 kameni blok koji izgledom podsećaju na nadgrobne ploče. Ali usled konfiguracije terena koji se naglo spušta nadole, kameni blokovi na obodu su tek ploče malo izdignute iznad površine dok su oni ka sredini visoki nekoliko metara. Posetilac se ulaskom u memorijalni park postepeno nalazi u redovima sve viših blokova tamnog kamena, klaustrofobija uzima maha, i ceo okoliš polako počinje da guši i deluje sumorno. Simbolika je jasna – u katastrofu kakvu je snašla Jevreje u Drugom svetskom ratu ulazi se skoro neprimetno i kada osetite razmere takvog čina već je prekasno. Naum arhitekte Petera Ajsmana i inženjera Bura Hapolda bio je jasan i nedvosmislen. Pritom, na dnu, kada stisak monolita postaje već neizdrživ, nalazi se otvor sa spustom u podzemnu odaju, „Mesto informacije“, koje sadrži imena skoro tri miliona ubijenih Jevreja. Istorijski revizionizam katkad povrgava taj broj, iako se poimenice zna skoro svaka žrtva Holokausta, a neimenovani i nestali bi mogli samo da ga povećaju. Kolektivna stigma Nemaca je na zavidnom nivou. Ali tek je bivši nemački kancelar Vili Brant je 7. decembra 1970. učinio najozbiljniji iskorak ka javnom priznavanju činjenice da to nije individualni zločin vrhuške Nacionalsocijalističke partije već i celog naroda koji je makar pasivno podržao zločine zatvarajući oči pred njima. Brant je činom klečanja pred spomenikom žrtvama varšavskog geta stavio do znanja da se ovakav zločin ne sme zaboraviti, i da se od njega ne može pobeći.

No, zašto sve ovo navodimo? Na dan kada ovaj tekst nastaje – 27. januar – u svetu se obeležava međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta. (Kad smo već kod toga, termin „Holokaust“ je nešto kasnije pripisan stradanju Jevreja u logorima; neki Jevreji ga se pak odriču i naklonjeniji su da se koristi termin genocid.) Datum nije slučajno odabran. To je dan kada je Crvena armija ušla u Aušvic, a svet je konačno saznao razmere zločina (do tada se o logorima smrti govorilo mahom neodređeno). Oko devet časova ujutru prvi izviđač Crvene armije došao je do Aušvica, a popodne je stigao i ostatak 322. divizije Crvene armije. U logoru su zatekli oko sedam hiljada iznemoglih logoraša na ivici smrti. Nemci su ranije poveli oko 60.000 logoraša na marš smrti ka logoru Loslau, a odatle u Bergen-Belzen. Stiglo ih je oko 20.000, a ostatak je ostavio kosti duž puta. Aušvic je odmah postao sinonim za genocid nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu, ali i drugih naroda koje su nacisti smatrali nižim rasama. A tu su i politički zatvorenici, homoseksualci i svi ostali koji se nisu uklapali u zvaničnu ideologiju. Kompozicije vozova sa zatvorenicima, cinični natpis „Arbeit macht frei“ (Rad oslobađa) iznad ulaza, gasne komore i krematoriji, hrpe odeće bačene sa strane, hiljade ljudi sabijeni u prostor namenjen desetinama ili u najboljem slučaju stotinama. Smrt na svakom koraku. Ciklon B... To su sve dobro poznate slike koje navru u misli svakoga kada se pomene Aušvic – fabrika smrti. Ali teško da iko ko nije preživeo Aušvic može da stvarno, ali zaista stvarno shvati šta su taj, i svi ostali logori zaista bili. Kako je bilo buditi se i živeti u Aušvicu? Sve je manje onih koji iz prve ruke mogu da prepričaju kako je to izgledalo, i pritom da pokažu taj čuveni niz brojeva istetoviran na ruci. Zato su njihova svedočanstva toliko dragocena, jer ako se Aušvic i ostali logori predaju zaboravu dolazimo u opasnost da se nešto slično ponovi. Zato čitajte, gledajte, slušajte... jedino što dugujemo tim ljudima može se sažeti u dve reči: nikad više!

Ivan Ivanji je svoja iskustva detaljno zabeležio u knjizi „Moj lepi život u paklu“ (Laguna), i svakako je vredi pročitati. Preživeo je Aušvic kao tinejdžer. „Šindlerova lista“ i „Pijanista“ su izvanredni filmovi nagrađeni Oskarom, a samo su neki od potresnih hronika ovog pogroma. Ali, za potpisnika ovih redova delo koje će večno simbolizovati lično svedočanstvo stradanja u Aušvicu samo je jedno – „Maus“ Arta Špigelmana, Pulicerom ovenčani grafički roman objavljen između 1980. i 1991. godine. Nedavno je novosadski Komiko objavio besprekorno izdanje celog „Mausa“ u jednoj knjizi, a pre toga smo imali priču podeljenu u dve mekokoričene knjige u izdanju Samizdata B92. Za „Mausa“ forma nije naročito bitna, već je sadržaj taj koji udara u želudac. Forma je važna samo da to remek-delo devete umetnosti ostane očuvano za generacije koje dolaze.


U najkraćim crtama, Art Špigelman je sedamdesetih godina beležio na traci svedočanstvo svog oca Vladeka i preneo ga kasnije u formu grafičkog romana. Vladek i Anja Špigelman, Artova majka, preživeli su pogrome, proganjanja, glad, geto, skrivanje, a na kraju i Aušvic. U Holokaustu su izgubili većinu nekada brojne porodice, uključujući i prvog sina Rišija. Kasnije su uspeli da makar prividno izleče rane i nastavili su život u Švedskoj a potom i u Americi. Vladek je doslovno sve prepričao Artu u poslednjem trenu – preminuo je 1982. godine.

Anja, Riši, Vladek
Ali „Maus“ je priča o porodici Špigelman koliko i o Holokaustu. Naravno, rat i stradanje su okosnica priče i povod da Art intervjuiše oca. „Maus“ je ipak veći od memoara. To je pripovest o ožiljcima koji su suviše duboki i razdiru porodicu. Art je distanciran od oca koji je, kako sam autor navodi, iritantna i nepodnošljiva osoba koja „kao da potvrđuje sve nacističke predrasude o Jevrejima“. Škrt je, svadljiv, tvrdoglav i... jednostavno iritantan. (Art: „Nekada sam mislio da mu je to ostalo od rata:“ Mala: „Ma! I ja sam preživela logore... Svi naši prijatelji su bivši logoraši. I niko nije kao on.“) Anja je izvršila samoubistvo 21. maja 1968. godine – drugo pitanje: kako i zašto osoba koja preživi užase Aušvica, zasnuje ponovo porodicu i dobije sina koga voli više od svega na svetu, odluči da se posle svega ubije? Da li je kriv sin, ili možda nepodnošljiv otac, ili pak sećanja na užase Aušvica? Kako se uopšte nositi sa tolikim pitanjima, distancama, bremenom preživelog...? Toliko je sunarodnika stradalo, i da li preživeli imaju pravo na delić sreće... kako se uopšte izboriti sa svim tim? Odgovor je u „Mausu“. Tačnije, Art je napisao i nacrtao „Mausa“ da bi sva ta pitanja zbacio sa pleća. Jevreje je prikazao kao antropomorfne miševe, a Nemce kao mačke, pa otud i ime stripa. No, tada se susreo sa slavom koju nije očekivao i neprestanim pitanjima zašto se odlučio na određeni aspekt stripa. Slava mu je posebno teško pala, posebno osećaj krivice da nju – i novac koji je prati – stiče na račun miliona žrtava. U trenutku očaja crta sebe za radnim stolom na hrpi ispijenih tela mrtvih logoraša. I uvek tri ista pitanja: Zašto Holokaust? Zašto miševi? Zašto strip?

Odgovori su, naime, jednostavni. Zašto Holokaust? Da se nikada ne ponovi! Artu kao detetu generacije bejbi bumersa, rođenim nakon Drugog svetskog rata, nisu pričali o Holokaustu. To je bila sveprisutna tema ali se o njoj govorilo u šiframa. „On je preživeo rat“, „Njemu su svi stradali u ratu“... Nisu se pominjali logori, Holokaust kao termin nije još zaživeo, postojao je samo rat i neke strašne stvari koje su se u njemu desile. „O onome što su moji roditelji i mnogi drugi preživeli saznao sam tokom suđenja Ajhmanu 1961. godine. Imao sam 13 godina. Moji roditelji su brižno pratili suđenje na televiziji a ja sam tako saznao deo istorije“, izjavio je u intervjuu Art Špigelman. Tokom intervjuisanja Vladek je često skakao sa teme na temu. Nešto bi opisivao posebno detaljno, potom bi se s mukom prisećao nekih delova. (Originalne transkripte intervjua Art je kasnije objavio u knjizi „Metamaus“.) Pričao je nehajno, kao da uopšte nije sniman već priča anegdote svom sinu, a ide u širinu da bi ga što duže zadržao uz sebe. Inače su, kao što smo rekli, bili veoma distancirani. Ali usred jednog od razgovora Vladek je zgrabio mikrofon kao da je na radiju i rekao: „Sada znaš šta se dešavalo, i nek nam je bog u pomoći jer ne smemo dopustiti da se tako nešto ikada ponovo desi!“ Art nije zelotski privržen jevrejskom poreklu. Ateista je, ne mari za jevrejske tradicije, ali je svestan da pripada tom narodu, i pitanje Holokausta je za njega globalna lekcija sa tom porukom – da se ne ponovi.

Fransoaz
Vladekova teška narav je jedna od centralnih tačaka „Mausa“. Iskrivljeni engleski kojim govori je upravo onakav kakav je u intervjuima. Ipak, engleski je bio poslednji u dugom nizu jezika koje je znao – jidiš, poljski, nemački, švedski... Skoro je komična scena kada Vladek, nakon svega što je preživeo zbog rasizma, kritikuje Arta što je pokupio crnog autostopera i prebrojava novac u novčaniku da proveri da li mu je nešto ukradeno. Ali tom jednostavnom epizodom Art nas ubeđuje da ne ulepšava stvari ili ih namerno propagira. Prikazuje sve onako kako jeste, Aušvic, Nemačku, pa čak i svog oca. Pored Anje, kojoj je Vladek uvek bio slepo veran i brižan, jedina osoba sa kojom se povezao bez poteškoća jeste Artova supruga Fransoaz, Francuskinja. Ona je čak prešla u hebrejsku veru da bi udovoljila Vladeku, što je on izuzetno cenio. Istina je da su se Art i Fransoaz venčali i pre nego što je za to Vladek saznao. Kako su se zabavljali neko vreme, Fransoaz je istekla viza i rizikovala je deportaciju iz SAD. Art je tada zaprosio i venčali su se na brzinu. Vladeku je bila draga zbog praktične prirode, ili kako Art kasnije opisuje u jednom intervjuu: „Vladek je zavoleo Fransoaz jer je u njoj prepoznao praktičnu osobu koja će radije učiniti sve da popravi toster pre nego što ga baci u đubre.“ Vladek ih je zamolio da se venčaju po hebrejkom običaju, ne da bi ispunio neku slepu agendu prema bogu, već da bi iskreno mogao prijateljima da kaže da je Jevrejka bez bespotrebnih objašnjenja. Art se protivio tome, ali Fransoaz je imala razumevanja i insistirala je da se udovolji Vladeku.

Jedna od zbrka koju je Art nenamerno izazvao jeste oko imena likova. Naizgled je sve veoma jasno: Art Špigelman kao autor i lik iz stripa, Vladek, Anja, fantomski brat Riši o kome zna samo iz priče... Ali, Vladek je rođen kao Zev ben Abraham u porodici ortodoksnih Jevreja u Poljskoj. Poljsko ime mu je Vladislav, a Vladek je samo deminutiv od toga. Po nemačkoj okupaciji promenjeno mu je ime u Vilhelm, a nekada bi isplivao u dokumentima kao Volf. Kada je prešao u Ameriku promenio je ime u Vilijam. Art je morao da se odluči za jednu varijantu, i izbor je pao na – Vladek. Anja je rođena kao Andzija Zilberberg, ali malo ko ju je zvao tako, a po dolasku u Ameriku postala je Ana. I Art je imao popriličnu plejadu imena. Rođen je u Švedskoj kao Isak Abraham ben Zev, ali Amerikanci su ga zabeležili kao Artur Isador. Čim je postao punoletan promenio je ime u Art.

Sledeće pitanje: zašto miševi? Najprepoznatljivija ideja „Mausa“ jeste da su Jevreji prikazani kao miševi, a Nemci kao mačke. Ako nekome objašnjavate „Mausa“ čikam vas da ne krenete sa tom konstatacijom odmah nakon „to je strip o Holokaustu“. Art je više puta davao odgovore na to pitanje. Kada je počeo da istražuje Holokaust, naciste i ostali materijal za „Mausa“, još nije imao jasnu sliku o tome kako će grafički prikazati likove. U kratkom stripu „Maus“ iz 1972. već vidimo ovu podelu uloga, ali grafički roman je daleko razrađeniji. Ideja mu se rodila u glavi kada je naišao na nacistički „dokumentarac“ „Večni Jevrejin“ iz 1940. godine. U njemu se prikazuje skučeni geto nalik smetlištu i kadar potom prelazi na pacove i natpis: „Jevreji su pacovi... gamad ljudskog društva.“ „Postalo mi je jasno da je dehumanizacija (Jevreja) u osnovi ovog projekta istrebljenja“, rekao je Art, „Ideja prikaza Jevreja kao zaraznih, opasnih bića nižih od čoveka, u osnovi je preduslova za ubijanje moje porodice.“ I u Ruandi su, uostalom, Huti prikazivali Tutsije kao bubašvabe. Dehumanizacija je preduslov da se nekoj etničkoj grupi stavi meta na čelo. U genijalnom autoironičnom činu Art Špigelman je obrnuo proces. Ako su nacisti prikazvali njegov narod dehumanizujući ih na nivo glodara, Art je rešio da glodare humanizuje i učini ih ljudskim bićima sa kojima se čitalac lako povezuje i razvija empatiju. A ko je prirodni neprijatelj miševa i pacova? Mačke, naravno. Međutim, niti su se Jevreji ni Nemci bunili zbog „Mausa“, već su najveći protesti potekli iz Poljske. Art je Poljake prikazao kao svinje, što im nikako nije odgovaralo. Nisu marili za to da je Hitler Poljake jednom nazvao svinjama, isto kao što je Jevreje oslovljavao kao gamad. Ta ironična nota „Mausa“ im nije odgovarala, pa je ovaj strip preveden na poljski tek 2001. godine. A ni to nije sprečilo Poljake da svako malo protestuju protiv „Mausa“ i Arta. Jednom prilikom, kada je tražio vizu za Poljsku, čak je ambasador ove zemlje u Vašingtonu pozvao Arta na razgovor. „Velika je uvreda nazvati nas svinjama, i Hitler je rekao za nas da smo ’schwein’“, rekao mu je ambasador. „Upravo tako“, odgovorio je Art, „i nas je zvao gamadima. U mojoj knjizi ja koristim Hitlerove pežorativne stavove protiv njega samog.“ Ambasador je konačno shvatio šta je Art želeo da kaže u „Mausu“ i složio se s njim. Međutim, primirje je trajalo samo nekoliko minuta, jer je ubrzo potom Art dodao: „Imajući u vidu loše odnose Poljaka i Jevreja poslednjih nekoliko stotina godina u Poljskoj, smatrao sam da ne bi bilo prikladno da za vas koristim lik košer životinje.“ Nakon toga je poljski ambasador prekinuo sve kontakte sa porodicom Špigelman.

Ni u Izraelu „Maus“ nije bolje primljen, ali iz drugih razloga. Prva polovina jeste objavljena, ali onda je izdavač odlučio da ne objavi nastavak. Navodno, Izraelcima se nije dopadao kraj. Smetala im je i Vladekova loša gramatika u govoru, iako je Art objasnio da je njegov otac zaista tako govorio. Ali, kada se rat završio Špigelmanovi su otišli u Stokholm, a potom u Ameriku. Izraelci su očekivali da se „Maus“, kao i „Šindlerova lista“, završi epilogom u kome je hepiend Jevreja u obećanoj zemlji. „Da je Vladek sa porodicom otišao u Tel Aviv umesto Stokholm, mislim da bi drugačije gledali na strip“, izjavio je Art ovim povodom.

Art Špigelman
I, na kraju, zašto strip? Zašto se Art nije odlučio na to da snimi film o stradanju svoje porodice, memoare oca u knjizi, ili nešto drugo? To je kao da pitate pekara zašto mesi hleb umesto da potkiva konje. Artov način umetničkog izražavanja jeste i ostaje strip, verbo-vizuelni izraz. On njime komunicira i, kao što vidimo na slučaju „Mausa“, to čini izvrsno. Čak je i prilagodio grafički izgled „Mausa“ da nalikuje propagandnim ilustracijama iz tog perioda, ali i crtežima logoraša nastalim u Aušvicu i drugim logorima. Dimenzije njegovog istraživanja ove teme su bile nepojmljive. On jeste imao reči i opise svoga oca, ali to nije moglo da mu u potpunosti dočara duh i atmosferu tog perioda, a posebno tog užasnog mesta. Za rekonstrukciju najprostijeg wc-a ili gasne komore, krematorijuma, pa čak i postupka kako je Vladek krpio obuću SS-ovcima u radionici, bilo je potrebno opsežno istraživanje dokumentacije, posete Aušvicu, kopanje po arhivama i pronalaženje svih publikacija o logorima na buvljacima. Ipak, ne sme se zaboraviti koliko je „Maus“ nastajao. Prvi snimljeni razgovori sa Vladekom su iz 1972. godine, Fransoaz i Art se upoznaju 1975. (venčaju 1977), prve table „Mausa objavljene su 1980. u Artovom časopisu „Raw“ broj 2, a Vladek umire 1982. godine. Unuci su mu rođeni 1987. i 1991. godine. Vladek ih, dakle, nije stigao upoznati, a ni videti kako mu sin prima Pulicerovu nagradu za priču o njegovom životu. Da li bi bio ponosan? „Verovatno, na neki svoj pragmatičan, suzdržan i praktičan način. Verovatno bi bio dirnut, ali to ne bi pokazao. Na kraju bi mi skoro sigurno samo stegao ruku i rekao da mu je drago što sam zaradio mnogo novca od ’tih mojih stripova’“, odgovara Art.

Nikola Dragomirović