Divno subotnje veče priredili su nam Pop Depresija i Kišobran u beogradskom Domu omladine, 30. novembra, trećim izdanjem Huteneni festa, održanom u sali “Amerikana”; veče prepuno topline i nežnosti, ljubavi i plesa, zavođenja melodijama, sazvučjima i poezijom, kao i strastvenom kulminacijom u vidu teških rifova za kraj.

foto: Iva Tanacković
Treći Huteneni fest otvorio je Milan Glavaški, poznati lik na alternativnoj sceni po tome što je pisao pesme za Evu Braun, Popcycle i Rebel Star, ovoga puta u solo izvođenju starih i novih pesama. Samo akustična gitara i poezija bili su dovoljni za upečatljiv nastup koji je pobrao sve aplauze i uzvike oduševljenja i pokrenuo prva uzburkavanja emocija u sali, dok se ista polako ispunjavala, obećavajući izvanredno veče.

foto: Iva Tanacković
Drugi album niškog sastava Bohemija pod nazivom “Nasmeši se i reši se?” doneo je pregršt odličnih kompozicija u spoju žanrova kao što su chamber pop, dream pop, power pop, psychedelic rock, americana i sve to uz nezaobilazni uticaj ovdašnje etno muzike, i svakako je jedan od najbitnijih albuma na alternativnoj sceni ove godine, pa sam jedva čekao da sve to čujem u uživo izvođenju. Prisustvovali smo magičnom nastupu, uz bogatstvo melodija i harmonija koje kreiraju violina, akustična i električna gitara, uz muško-žensko višeglasje i synth, podsećajući na momente na Cocteau Twins i This Mortal Coil, uz hipi, amerikana i psihodelični senzibilitet i tekstove koji zrače vedrinom i srećom, podsećajući nas, stihovima kao što su - Zato što stvoren si iz ljubavi / a iz mraka si – čak i u najmelanholičnijim momentima, na suštinski važne stvari u životu. Bohemija je bend koji popravlja i najsumorniji dan bojeći ga bojama sreće, ljubavi i nežnosti. Osmeh od uha do uha sijao je na licima mnogih od početka do kraja nastupa. Definitivno se radi o albumu za pokloniti voljenoj osobi ili pak najvećem mračnjaku, čisto da ga iznervirate i izbacite iz takta. Bohemija uspešno nasmešila i rešila.

foto: Iva Tanacković
Razigrana makedonska post punk, synth wave, electro atrakcija sa etno uticajima, sastav Bernays Propaganda, definitivno je uspeo da, u živom izvođenju, natera tela da se savijaju i znoje u plesu, dovodeći atmosferu i temperaturu do tačke ključanja i isporučujući pritom društveno osvešćene poruke o građanskoj neposlušnosti, ugroženim ljudskim pravima i slično i to iz najnestablnije države balkanske regije poslednjih godina, što njihovom izrazu daje poseban značaj i težinu. Ples kao vid protesta, o tome se ovde radi, pre svega. Trenutno promovišu svoj novi album “Vtora mladost, treta svetska vojna”, peti po redu. U Beogradu ih je dočekao fenomenalan prijem. Sala je tokom njihovog nastupa bila najispunjenija, a atmosfera najrazdraganija. Bernays Propaganda su dobar primer da pank, u najširem smislu te reči, može još uvek da ima britku oštricu ako se primeni na ukusan i dopadljiv način nekim novim buntovnim generacijama. Divno je bilo posmatrati i aktivno učestvovati u protestnom, ekstatičnom, sanjarskom plesu i u prizivanju nekog pravednijeg i boljeg sveta.

Bio sam sedamnaestogodišnjak te 2004. godine kada je Radio Beograd 202 na Trgu Republike obeležavao trideset i pet godina postojanja i kada sam se prvi put upoznao sa tada mladim doom metal sastavom Consecration. Muzički izraz benda počeo je negde tada da se drastično menja pod uticajem post-metal talasa koji je tih godina, Isis-ovim albumom “Panopticon”, dosegao svoj vrhunac, pa su tako postali pioniri tog zvuka kod nas. Ta faza je kulminirala, rekao bih, albumom “.avi”. Ono što karakteriše dalju evoluciju sastava do današnjih dana jeste postepena redukcija metala i otvaranje prostora za uticaje koji su ostavljali traga na Consecration zvuku – The Cure, Queens of the Stone Age, Bajaga, samo su neki od njih. Krajnji rezultat ove kontrolisane promene kursa jeste album “Plava laguna”, novi album ovog sastava i najpitkije ostvarenje do sada u diskografiji ovog benda, najsvedenije, ali možda i najzrelije i nešto najpribližnije onome što se može nazvati pop albumom. Na njemu se oseti proces kristalizacije same esencije zvuka benda iz višegodišnjeg lutanja u eksperimentima svakojake vrste.

foto: Iva Tanacković
Album je izašao oktobra ove godine, pa je Huteneni fest bio idealna prilika za promociju. Odsvirali su album u celosti. Bila je to divna isporuka uživo i pečat na kvalitet koji album donosi, a kojem vreme tek treba da da krajnji sud. Nakon toga, usledili su provereni stariji hitovi, pre svih “Aligator”, kompozicija koja nosi taj rif koji bi mogao da se uvrsti na nekakvu listu najboljih rifova izašlih sa ovih prostora, ovdašnje “močvare”, ikada, zatim magično ambijentalna “Cimet”, nežno emotivna “Praskozorje”, a za sam kraj “Barikade” i ekstatični vrhunac večeri rasprskavanjem rifova na sve strane. Konsi još jednom dokazuju zašto ih mnogi smatraju jednim od najbitnijih bendova na ovim prostorima, iako im je opipljiviji komercijalni uspeh konstantno izmicao. Pitanje je da li je uopšte moguć u ovim žanrovskim koordinatama, na ovim prostoru, u ovom vremenu. Mada, ako su npr. Queens of the Stone Age od stoner roka uspeli da naprave svetski poznate pop albume, zašto to ne bi mogli da urade i Consecration, makar na regionalnom nivou na koji ciljaju i u žanrovskim okvirima koje su sami sebi postavili.

Huteneni fest #3 je zatvoren. Fantastičan spoj izvođača na jednom mestu bio je takav da je svako mogao da pronađe po neki muzički kutak za svoju dušu, da se osmehne, pusti glas, zagrli voljenu osobu, zapleše u znak protesta pred nepravdama sveta, i na koncu hedbenguje uz teške rifove. Sve je stalo u četiri fenomenalna izvođača koji su svojom eklektičnošću u izrazu i vrhunskim izvođenjem plenili i razgaljivali srca i duše posetilaca festa u sasvim pristojno ispunjenom prostoru sale “Amerikana” u beogradskom Domu omladine.

Aleksandar Petrović