The 69 Eyes – West End



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Odakle da počnem, od dobre, ili slabije strane albuma? U dilemi sam jer volim bend, ne želim da ih „nagrdim“, a ipak želim da iznesem sve činjenice. Da ipak krenem sa lošijom stranom, pa će naknadni redovi donekle ispeglati utisak. Znači ...

Ako ste se tek sreli sa bendom, ili jednostavno ne znate odakle su ljudi, odmah da riješimo dilemu, nisu Ameri, već Skandinavci, dal Finci, Švedezi... više sam i sam zaboravio. Zašto ovo spominjem? Jer The 69 Eyes danas zvuče i izgledaju kao tipični Holivudski bend, i ovdje ne mislim na cijeli LA, nego baš precizno na Holivud. Ne mora to nužno da bude loše jer i Holivud iznjedrio neke vrlo interesantne i poznate bendove, no kada čovjek presluša The 69 Eyes diskografiju brzo uvidi amerikanizaciju zvuka i stila na posljednjim albumima. Ni to nije ništa zlo samo po sebi, ali ne zvuči baš pretjerano dobro, barem ne na ovom albumu. Priklanjanje tom specifičnom američkom zvuku je očigledno već neko vrijeme, ali sada su i teme, i zvuk i stil ... apsolutno sve je prebačeno sa one strane bare. Od goth dark osjećaja za muziku i stil bliži bendu Sisters Of Mercy, prebacili su se pretjeranom hair style holivuda koji je mnogo bliži bendovima poput Ratt npr. Pretpostavljam da je to zbog velike popularnosti benda baš u tim krajevima pa su se bazirali na finansijski najjače tržište. OK, nije tragedija, ali može se i bolje. Jeste, ovo je sve donekle subjektivno tumačenje, ali sve su to djelovi slagalice koji na ovaj ili onaj način utiču na same pjesme, a to je ono što je nama bitno, taj finalni proizvod. Pjesme su u boljem dijelu neinventivne, djetinjastih tema i više okrenute baš mladoj publici. Muzika je reciklaža. Kada dolazi od odraslih osoba koje su prešle četrdesete, onda je to već smiješno i prelazi u komercijalu i štancovanje. Prelazim na bolju stranu.

No, i pored ove retrogradne (de)evolucije, album ima nekoliko bisera „The Last House on the Left“, „Death and Desire“ i završna „Hell Has No Mercy“. Ovo su pjesme za svaku pohvalu, posebno ova posljednja, spora, lijena, hladna a sa velikim, ogromnim sporim i monulentalnim melodičnim refrenom. Doze tame je skoro pa kao nekada. Eto, nemam baš mnogo dobroga da kažem o ovom albumu, ali ove tri pjesme izvlače cjelokupnu sliku od totalne propasti i daju bendu ipak kredibilitet. Nadam se da će bend malo drugačije početi da razmišlja jer će se ovako utopiti u masu i onda im ostaje samo prethodna diskografija.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Vesti

10 najčitanijih

Arhiva