U toku drugog dana ovogodišnjeg izdanja Indirekt Showcase Festivala teme panela bile su mahom međusobno povezane, te su mladi muzičari mogli da saznaju kako da dođu do bukera, kao i da li je i kako internacionalna karijera moguća.

U panelu „Da li vam je potreban booking agent?” godorili su Boris Vlastelica iz sastava Repetitor, Zoran Stefanov iz benda Iskaz, Vuk Stefanović, član sastava Ljubičice/Co. i Marko Ristić, menadžer i booking agent benda Ritam Nereda.


Bendovima koji su u dilemi na koji način da bukiraju koncerte prikazana su različita iskustva na ovom polju, počevši od toga da sve rade sami, pa do toga da za više država angažuju više booking agenata i predočene su prednosti i mane svake od ovih opcija. Istaknuto je da srpski bookeri, iako nude usluge bookinga i za inostranstvo, često ne znaju šta ih čeka na inostranom tržištu, te je ponekad bolje za različite države angažovati različite agente, što znatno olakšava rad benda.

Sami bendovi često imaju problem da se cenkaju oko vrednosti sopstvenog sastava, te se potpisuju fiktivnim imenom menadžera benda, ali takođe smatraju da deluju profesionalnije ukoliko uz sebe imaju ljude koji se bave tim delom posla. Kao idealno je navedeno da agent bude deo rada benda, član njihove muzičke porodice, kako bi sastav u njega imao poverenja, a on sam znao šta je najbolje za njih.

Istaknuto je i da bendovi koji prodaju karte za svoje koncerte lakše mogu da nađu booking agenta, a još jednom u okviru ove konferencije govornici panela dotakli su se teme besplatnih svirki. Navedeno je da nije normalno da bendovi sviraju za džabe, prvenstveno jer gorivo, održavanje vozila i instrumenti koštaju. Kao prihvatljive opcije besplatnih koncerata istaknuti su oni priređeni u himanitarne svrke kao i showcase događaji koji mogu mnogo da doprinesu bendu.

Savet učesnika ovog panela za mlade bendove jeste taj da se treba javljati bukerima, zvati, slati mejlove, uvek pokušavati da se dođe do novih kontakata i da glavna osobina benda u ovoj potrazi treba da bude upornost, te njegovi članovi ne treba da osustanu posle nekoliko odbijanja. Takođe, mladi bendovi ne treba da budu razočarani ukoliko oni ne uspeju da sviraju na nekom velikom festivalu, dok drugi bendovi tamo sviraju jer „ne možete da budete odgovarajući bend za svaki festival u svakom momentu i može da se desi ta ove godine budete odbijeni za Exit, ali sledeće dobijete ponudu za Sziget”.

Panel koji kao da se tematski samo nadovezao za ovaj jeste i „Internacionalna karijera, da li je moguća?” u sklopu kog su govotili Marko Milićević (Gramophonedžie), Dušan Strajnić (Stray Dogg) i Žarko Kovačević (S.A.R.S), koji su podelili svoja različita iskustva.


Do internacionalne karijere bendove može da dovede dobra pesma, ali taj put, iako ubrzan savremenim tehnologijama i streaming servisima, može da potraje i do nekoliko godina. Bendovi koji pevaju na engleskom, iako nailaze na barijeru u Srbiji, svakako imaju veće šanse za probijanje i stvaranje internacionalne karijere i veruje se da bendovi koji počnu da stvaraju muziku na engleskom u muziku ulaze sa takvom namerom.

Ipak, bendovi koji muziku kreiraju na srpskom takože imaju svoju publiku u inostranstvu. To su mahom domaći slušaoci, ali uvek se desi da će neko od lokalaca posetiti koncert i na taj način bend dobija publiku koja nije nužno njegova ciljna grupa. Ukoliko bend stvara muziku na srpskom, mora da se trudi da njegov zvuk bude takav da može da pokrene i onog ko ne razume o čemu pevaju.

Do bukera za manje svirke u inostranstvu moguće je doći i zahvaljujući showcase festivalima, u okviru kojih bendovi mogu da se predstave novom tržištu.

Problemi bendova ponekad leže i u tome što veliki prostori nisu raspoloženi za saradnju, ali ono što je izvedeno kao zaključak ovog panela jeste da se „fan baza gradi sviranjem i na koncertima i nije je moguće izgraditi preko YouTube-a”.

Iako su paneli u okviru Indirekta većinski muški i definitivno bi u narednim izdanjima ovog događaja bilo bitno poraditi na tome da više žena iz industrije bude uključeno u diskusiju, drugi dan konferencije zatvorila je ženska tribina, te ju je umesto Nikole Jovanovića moderirala Marija Karan. Učesnice panela bile su Aleksandra Kovač, Anđela Najdanović (Universal Music Serbia), Maja Starčević (Exit Festival), Jovana Stanković (Odličan hrčak, Kontakt, Rock radio) i Katarina Mitić (Projekat Femix, Rok kamp za devojčice).


Iako su žene u muzici manjina, kako ne bi došlo do dodatne podele profesija na muške i ženske, najbitnije je u muzici „diferencirati amatera i profesionalnca, a ne muškarca i ženu”, samim tim se ne voditi kao žena, već kao profesionalka u svom poslu.

Jasno je da ženama jeste mesto u muzičkoj industriji jer talenat i sposobnost za bavljenje ovim poslom nisu određeni polom, ali se žene, za razliku od muškaraca, i u ovom poslu susreću sa diskriminacijom, kao i pitanjima o zasnivanju porodice kao jednim od uslaova za dobijanje posla.

Istaknuto je da su žene u muzici najviše zastupljene u marketingu i PR-u, koji se od početka devedesetih posmatrao kao manekenski profil - „devojka prijatnog izgleda”. Skrneuta je pažnja na to što muzičarke u medijima nisu nazivane imenima, već epitetima, te se pokrenula i priča o tome da li su žene za svoj status u društvu same krive ili ne.

Bitan deo razgovora bila je priča o osnaživanju devojčica da se bave muzikom, kao i decentralizacija događaja, kako bi devojčice iz malih mesta, koje možda nisu ni imale priliku da uživo vide instrumente, mogle da se oprobaju kao muzičarke.

Ono što je bila mana ovog panela jeste to što se pretvorio u diskusiju o rodnoj ravnopravnosti, više nego što je bio panel o ženama u muzici. Kada je na bini pet žena veoma uspešnih na svim poljima muzičkog biznisa, daleko značajnije bi bilo razgovarati o tome kako su sopstveni uspeh postigle, što bi bilo od pomoći devojčicama koje žele da se bave muzičkim biznisom da pronađu svoj put.

Jelena Ostojić