Dugo očekivani (bar za mene) debi album kragujevačkog sastava Larska konačno je pre nekih mesec dana ugledao svetlost dana. Poprilično upoznat sa njihovim opusom preko YT snimaka, uživo nastupa, (prošlog leta u CK13) album koji je trebao izaći prošle jeseni, konačno je uz pomoć “Doma Omladine Kragujevac” našao svoje mesto na policama fanova. Kažem namerno fanova, jer fama o neverovatnom stoner / grunge bendu iz Kragujevca kruži već dve-tri godine, još od njihovog nastupa na BARF festivalu gde su i pobedili (rekao bih 2016.) Ne znam koliko me je ljudi uveravalo da su fenomenalni, “sledeća velika stvar koja dolazi iz Srbije” i da naprosto moram da ih čujem. Pošto sam i to upoznavanje sa Larskom obavio (čak uradio i intervju sa momcima) strpljivo sam čekao album koji se na kraju porodio i putem moje firme do mog plejera došao pre nekih desetak dana. Pošto nisam hteo, a ni mogao da sumiram utiske o ploči dok nisam nakupio nekih pet-šest slušanja, ova recenzija se piše tek sada u drugoj trećini jula, ove, kako stvari stoje, za mene lično odvratne godine…

“Cant Steal It” je album koji su odsvirala tri momka, Luka Stoisavljević, Duško Jovanović i Dušan Lazić snimajući ga nekoliko meseci u “Wild Cat” studiju u Kragujevcu. Kao što rekoh, neke pesme već dobro poznajem i nije me iznenadio odabir numere za otvaranje ploče jer je “Wrong Way” fina “vožnja” kojom Larska uvlači slušaoca u svoju priču. “The Epitome Of Ignorance” počinje semplom (verovatno iz nekog filma) koji obogaćuje zvuk iako su i ova dva sasvim dovoljna i ni u jednom trenutku ploča ne klizi u dosadu, a upotreba semplova se ponavlja u još nekim pesmama. Kažem dva, jer Larska u postavi od instrumenata ima dve bas gitare i bubnjeve. Širi auditorijumu, osim ako nemaju baš savršen sluh ili su i sami muzičari, sumnjam da bi to primetili jer Luka Stoisavljević svira bas gitaru kao normalnu, sa spuštenim štimom i baš u tom je čar i specifičan zvuk Larske.

Karakteristično kod benda je i to što verovatno od svih stoner sastava u Srbiji, a na moju radost zavidan ih je broj trenutno, najviše koketira sa grandž zvukom, uz neizbežnu dozu psihodelije. Ta grandž nota se najviše pojavljuje u Lukinom pevanju koje donekle, samo donekle i to manirom, a ne intonacijom, podseća na Lejna Stejlija. Naravno, kako i sami kao uzore navode Kyuss, Melvins, Nirvanu i Sabbathe (a ima tu i Colour Haze psihodelije i alternativnog šmeka Screaming Trees-a, uz pop potencijal Mother Love Bone-a i melanholiju Mad Season-a), sve to se može čuti i na ploči, ali je doza originalnosti više nego prisutna i ja već sada mogu sa sigurnošću prepoznati Larskin pečat na svakoj od deset pesama. Ne bih da seciram pesmu po pesmu iako mi je to običaj u recenzijama već ću samo reći da je “Cant Steal It” jedinstvena celina, organizam koji živi kroz sve pesme zajedno, a meni lično u prvoj nedelji slušanja najbolje “leže” one atmosferičnije, naslovna, “Jeffrey In My Lung” (koja preti da postane pravi hit) i “Satyagraha “.

Ono što ću reći na kraju kao zamerku je tempo koji je gotovo isti od početka do kraja ploče i ne bi bilo zgoreg da su ubacili neku brzu, žestoku stvar ili klasičnu baladu. Osim toga, ovo je po svim parametrima vrlo kvalitetan album koji slovi za jednog od kandidata za album godine kad je reč o srpskoj rok sceni i znam da će se i dalje vrlo često vrteti u mom plejeru što preporučujem i vama. Možete ga nabaviti direktno od benda na njihovoj FB stranici, skinuti na Bandcampu, a verovatno će ga uskoro biti i po nekim muzičkim prodavnicama u Srbiji (ako ga već i nema).

Zoran Popnovakov