Kultna slovenačka goth/EBM/industrial grupa Borghesia je u subotu 11. maja, posle 30 godina posetila Beograd. Koncert se odigrao u Elektropioniru, bez prisustva vođe sastava Daria Seravala. Odličan hrčak je organizovao događaj.

Tri decenije je trebalo slovenačkim elektro legendama da se vrate u Beograd. Mada, realno gledano samo se jedan koji je i onomad posetio prestonicu Srbije vratio, bubnjar benda Aldo Ivančič. Svi su se nadali i onom drugom iz original postave, pevaču Dariu, no on se nije ukazao. Nisam siguran šta se dogodilo. Nigde ne piše da je napustio sastav, promoteri nisu najavili njegovo odsustvo, a prvobitno najavljen koncert iz februara je za ovaj datum prebačen zbog bolesti članova grupe. 

Da ne prejudiciramo. Borghesia je zasvirala sa Jelenom Rusjan na basu, a bogami i glasu, Ivom Poderžajom na gitari, a bogami i glavnom mikrofonu, Sašom Benkom na drugoj gitari i gorepomenutim Aldom na bubnjevima, a bogami elektroncima. Pored instrumentalne sekcije, ceo nastup ispratila je i dobra vizuelna podloga emitovana na tri bela kvadratna panoa. A nije manjkalo ni semplova sa razglasa.

foto: Dirk Digller
Nastup su obeležile numere sa najnovijeg albuma ,,Proti kapitulaciji’’ od prošle godine, ali našlo se štogod i za old school fanove. Startovali su sa Razočaranja I, pa nastavili sa Odprite muzeje. Prvi povratak u 80-te odmah potom pesmom Tako mladi sa legendarnog albuma ,,Ljubav je hladnija od smrti’’. Sve ove stvari je Ivo otpevao, i moram priznati da se odlično snašao za mikrofonom. Samouvereno je vokalno hodao iz trake u traku, ne obazirući se ni na povike iz publike poput onog - 'Oćemo Daria bre!

Prvo obraćanje benda dobili smo pre numere Na piramidi, gde nam se Jelena zahvalila na prisustvu i podsetila da je Borghesia ponovo u Beogradu nakon 30 leta. Tada se Ivo latio basa, a ona skoncentrisala isključivo na mikrofon. Tu je ostao i tokom sledeće izvedbe, koju je skoro pun Elektropionir s radošću dočekao. U pitanju beše jedan od najvećih hitova grupe - Nočne šetnje.

Opet je došao na red sloj najnovijih numera, a onda moja omiljena – Ni upanja, ni strahu. Već sa prvim tonom krenuo sam da tonem u nirvanu. Doslovno nema dlake na telu koja nije ispratila kompoziciju nakostrešena. Po meni, ova pesma napravljena daleke 1987. godine je nešto najbolje što je sam bend dao svojim autorskim radom, a slobodno mogu i na viši nivo da odem i da tvrdim da je jedna od pet najboljih elektronskih traka Balkana, ako ne i šire. I hvala im što su je izveli uz pomoć semplova i elektronskog bubnja jer oni live snimci sa youtube-a gde su sve zvuke pokrivali instrumentima ne deluju najsrećnije.

Ušli smo u lagani finiš. Prvo Rodovnik, a onda Goli, Uniformirani, Mrtvi. Ova potonja je izazvala najbolju reakciju fanova do tada. I tako nakon sat vremena svirke, doviđenja. Za kratko. Vratili su se na 20-minutni bis na kome su se našle numere Evropa umira, Razočaranja i na iznenađenje mnogih, Mali čovek legendarnog beogradskog sastava Šarlo Akrobata.

Različita mišljenja su nakon nastupa kolala okolo. Dosta njih je bilo razočarano nepojavljivanjem Daria, neki su se smorili što je akcenat stavljen na najnovije izdanje, a nekima su čak i starije pesme zvučale kao loše obrade. Meni se dopalo ono što sam video. Ekipa je vodila koncert baš kako valja i nije dozvolila ni jedan sekund prazne verbalne, niti instrumentalne priče. Da je Dario falio, falio je, ali i ovako je veče bilo sasvim zadovoljavajuće. Sa nadom, a bez straha, valjda ćemo se ponovo uskoro videti jer grehota je dekadama čekati.

Nemanja Mitrović Timočanin