Šort kats – Serije, Netflix edicija: Russian Doll, 1983, The Punisher
Helly Cherry
Obzirom da je Netflix danas možda i najveći samostalni proizvođač serija, gotovo je nemoguće preskočiti ih i ne biti svjestan njihovog postojanja, ako ni zbog čega drugog onda zbog konstantnog maltretiranja s trailerima kad god pokrenem YouTube. Najveći dio Netflixovog kataloga je sranje jer ako i pogledam jednu do dvije epizode nečega obično to pošaljem k vragu, ali i ćorava koka ponekad ubode zrno, a ovdje ga je ubola čak dva puta s dvije nove serije i razočaravajućim nastavkom jedne stare.
Megadeth imaju pjesmu „99 Ways to Die“. Glavna junakinja nove Netflixove hit serije ne umre baš 99 puta, ali 20-ak puta sigurno (brojao sam) u ovoj svojevrsnoj streaming adaptaciji legendarnog filma „Groundhog Day“ s Billom Murrayem iz 1993. o ženi koja umire i vraća se u život kako bi proživjela isti dan.
Žena u pitanju je Nadja Vulvokov (Natasha Lyonne), Njujorčanka koju upoznajemo na proslavi njezinog 36. rođendana kod najbolje prijateljice Maxine koja joj je organizirala rođendansku proslavu. Po povratku kući kreće kupiti cigarete da bi ju u trenutku neopreznosti na cesti pregazio auto i na licu mjesta ubio. Klasična njujorška priča, zar ne? Osim što se Nadja ponovo probudi u kupaoni stana svoje prijateljice (uz sjajnu i prikladnu temu Harryja Nilssona „Gotta Get Up“) i cijela priča kreće jovo nanovo: Nadja uspijeva umrijeti na dvadesetak različitih načina (pad niz stepenice, pad u šaht, utapljanje, smrzavanje, eksplozija plina, pad lifta…) i shvaća da je zaglavila u nekoj vrsti beskonačne vremenske petlje, a situacija se komplicira kad otkrije da nije jedina u tome: tu je i Alan (Charlie Barnett), mladić kome se događa ista stvar – stalno umire i vraća se u život. Njih dvoje shvaćaju da su na neki volšeban način povezani te da je jedini način da razbiju prokletstvo da pomognu jedno drugome, a to znači i spiralno spuštanje u najtamnije predjele ljudske psihe.
Otud i naziv „Ruska lutka“, onaj tip lutke koja u sebi sadrži više manjih lutaka: u seriji doduše nema ruskih lutaka, ali to je metafora za spiralno putovanje u najskrivenije dubine čovjekove svijesti gdje moraju otvoriti niz lutaka ne bi li konačno došli do one najmanje, odnosno tajne čije će razrješenje pomoći da uklone ovaj bug u sistemu (Nadja radi kao programerka računalnih igrica i u stanju je u tren oka riješiti glitch u igrici, ali za riješiti glitch u vlastitom životu trebat će joj osam epizoda).
Ali, to nije uobičajenih osam epizoda od po 50-60 minuta: svaka traje 20-25 minuta, samo je posljednja „razvučena“ na pola sata, što znači da ćete ju moći odbinđati za jednu večer. Također, unatoč mračnoj temi, riječ je o iznimno zabavnoj i duhovitoj seriji koja čak i u motivima smrti uvijek uspijeva naći nešto zabavno. Ali glavni razlog je glavna glumica, Natasha Lyonne, poznata iz odlične serije „Orange is the New Black“; sa svojom kovrčavom kosom, hrapavim glasom i opakom jezičinom Nadja je tipična cinična Njujorčanka, prodorna poput buldožera, koju ni smrt (doslovno!) neće spriječiti da dođe do posljednje, najmanje lutke i otkrije koji kurac joj se događa.
Obzirom da su autorice tri žene, nije čudo da je ovo vrlo ženo-centrična serija. Osim sjajne Natashe čija energija je pogonsko gorivo serije, sjajnu ulogu ostvarila je Elizabeth Ashley kao terapeutkinja i Nadjina prijateljica Ruth koja ju pokušava uvjeriti da nije mentalno sjebana unatoč svim nasljednim predispozicijama za to (izvrsna Chloe Sevigny u maloj ali upečatljivoj ulozi Nadjine majke, žešće lujke), a Greta Lee kao Nadjina friendica Nadine također je odlična kao bezbrižna, drogom natopljena cura. Muškarci u seriji su prikazanai kao totalni failovi: Alan djeluje poput šteneta tužnog pogleda, pogotovo u scenama kad je s Natashom; Mike je profesor književnosti i žešći creep koji taslači Alanovu ljubav života Beatrice, a Nadjin bivši John je žešće sjebani šupak, ali ga to ne sprečava da se kod Nadje povremeno i dalje napije vode s izvora pičke rosne. Zapravo, kad vidim kako je lako u New Yorku završiti u krevetu, zažalim što nisam otišao tamo prije 10-15 godina, onda kada sam još imao para i kuburu koja je tu i tamo znala opaliti…
Uglavnom, topla preporuka da ošacujete ovu seriju, uvjeren sam da ćete uživati (ja svakako jesam). Donosi jedan sasvim novi pogled na već pomalo prežvakanu temu beskonačne petlje u kojoj se glavni likovi nalaze, a Natasha je toliko dobra u svojoj ulozi da bi bila prava sramota kada ovo ne bi kapitalizirala i probila se na A listu televizijskih glumica. A i prava je uživancija vidjeti seriju koja ne razvlači nepotrebno priču, ne zamara gledatelje, već sve uspije spakirati i zaokružiti u osam kratkih epizoda. Svaka čast cure!
Što je zajedničko serijama „The Man in the High Castle“ i „SS-GB“, knjizi „E baš vam hvala“ Marka Vidojkovića i ovoj seriji? Sve su to djela koja pričaju priče o jednom distopijskom društvu po principu „što bi bilo kad bi bilo“. „High Castle“ se bavi Amerikom pod čizmom Nijemaca koji su pobijedili u 2. Svjetskom ratu, „SS-GB“ Britanijom u istom kontekstu, „Hvala“ Jugoslavijom u kojoj nije bilo rata 1991., a „1983“ Poljskom u kojoj nije bilo nemira u brodogradilištu u Gdanjsku i uspona Solidarnosti te, posljedično, svega onoga što će dovesti do pada komunizma.
Naime, u naslovnoj godini ove serije u Poljskoj se dogodio veliki teroristički napad koji je promijenio tijek povijesti. Nepoznat netko podmetnuo je velike eksplozije u tri najveća poljska grada – Varšavi, Krakovu i Gdanjsku – koje su zemlju zavile u crno, vladajući komunisti, oporba iz Solidarnosti i crkva su se pomirili i ujedinili protiv zajedničke prijetnje te nije došlo do promjene vlasti, što je spriječilo i pad Berlinskog zida, SSSR se također nije raspao a Hladni rat i dalje traje. Komunjare i dalje vladaju, tajne službe i dalje špijuniraju svakoga, represija je gadna ali Poljska je krenula putem gospodarskih reformi kineskog tipa (ili jugoslavenskog u Vidojkovićevoj knjizi) koje su zemlju podigle na noge.
Iako se serija zove „1983“, radnja se zapravo događa 20 godina kasnije, taman na obljetnicu „velikog praska“ koji cijela država slavi hinjeći zajedništvo, s vrhom države i vojnog aparata na koncelebriranim misama koje služi nadbiskup. Tu idilu prekinut će dvije istrage, jedna koju vodi iskusni ali u sistem razočarani inspektor Anatol Janow (Robert Więckiewicz) i druga koju vodi mladi i nadobudni student prava Kajetan Skowron (Maciej Musiał). Njihove će se istrage ubrzo spojiti, u njihovu orbitu ulazi i mlada pripadnica pokreta otpora Lakih brigada Ofelia (Michalina Olszanska) i oni će otkriti veliku zavjeru koja seže sve do najviših vrhova partije i države, ali će otkriti i što se točno dogodilo te famozne 1983.
„1983“ je prva Netflixova serija iz Poljske i nastavak je njihove „hegemonističke“ politike zavladavanja svijetom. Kako bi serija izgledala što realističnije, režiju su povjerili veteranki Agnieszki Holland, Poljakinji s velikim međunarodnim iskustvom koja je režirala nekoliko epizoda genijalne „Žice“ ili „Kuće od karata“, serije koja je bila Netflixov prvi veliki uspjeh (eh, kad je to bilo…). Hollandova je, kad smo već kod nje, režirala i prvu seriju na poljskom jeziku za HBO („The Burning Bush“), a ovdje se okružila s još tri dame: kćerkom Kasiom Adamik, Olgom Chajdas i Agnieszkom Smoczynskom. Dakle, i ovdje imamo svojevrstan girl-power pokret kao i kod prethodne serije.
Kao što rekoh, serija se zapravo odvija 20 godina kasnije, a događaje iz prijelomne godine pratimo kroz niz pametno postavljenih flashbackova koji nam tek u posljednjoj epizodi prikažu što se i kako dogodilo te 1983. i u kojima istaknutu ulogu igra Mija, Kajetanova majka koja je poginula u eksploziji (ili možda nije?). A 2003. u Poljskoj djeluje dosta sumorno: ogromne modernističke građevine vizualno plijene pozornost, ali većina radnje odvija se izvan njih; postoje mobiteli i računari ali ih u seriji malo tko koristi; iako je zemlja i dalje pod komunističkom vlašću upadljivo je odsustvo crvenih zvijezda, srpova i čekića te drugih simbola bivšeg režima, a unatoč proklamiranom ekonomskom napretku, ulicama i dalje dominiraju sumnjivo stari automobili (sam inspektor Janow vozi nekog prastarog Trabanta). Kao da je cijelo društvo dijelom prešlo u 2003., ali dijelom ostalo u 1983.
Unatoč izraženoj distopijskoj/ZF crti, „1983“ je ipak prvenstveno noir krimić po priči i prosedeu sličan hvaljenoj britanskoj mini seriji „SS-GB“ od prije par godina. Dopalo mi se to evociranje Poljske 2003., priča je zanimljiva i napeta, likovi uvjerljivi, pa se nadam da Netflix neće stati na ovome već će nastaviti s produkcijom ovakvih serija prilagođenih različitim tržištima. Imate subove na engleskom za lakše gledanje (dijelovi serije su i na engleskom da lijeni Amerikanci ne bi morali sat vremena čitati titlove), a ja vam preporučujem da probate gledati i bez subova. Nećete baš sve pohvatati, ali čak i tako serija se može pratiti.
E moj Panišeru, nisko si pao u drugoj sezoni. Oni koji prate serije sjećaju se da smo Punishera upoznali u drugoj sezoni Daredevila i to je bio vjerojatno jedini razlog zašto sam tu sezonu nekako uspio izdržati do kraja. Onda je došla i prva samostalna Punisherova sezona koja je zasluženo ušla u moj izbor najboljih TV serija 2017. jer je svojom mračnom atmosferom i naglaskom na priču i likove odudarala od sterotipnih „tabadžijskih“ Marvelovih serija, ali i od strip predloška. A izgleda da je to zasmetalo gledateljima koji su tražili više akcije, pa su to u drugoj sezoni i dobili i, naravno, cijela priča je završila u žešćem trokurcu.
A zapravo je dobro počela. Franka Castlea (Jon Bernthal) zatičemo u nekoj nedođiji u Michiganu daleko od civilizacije i u relativno dobrom stanju; čak uspije smuvati konobaricu iz lokalnog bara. No, njegova sposobnost da se nevolje lijepe za njega čak i kada ih on ne traži ponovo dolazi do izražaja: pomaže mladoj curi Amy (Giorgia Wigham) koju napadne grupa dobro obučenih profića da bi se ispostavilo da cura ima metu na leđima jer posjeduje kompromitirajuće fotke mladog i nadobudnog američkog senatora iz New Yorka kojega bolesno ambiciozni roditelji pripremaju za budućeg predsjednika. Ono što slijedi su tri sjajne epizode gdje Castle brani curu od horde napadača predvođene kršćanskim fundamentalistom Johnom Pilgrimom (Josh Stewart), bogobojaznim čovjekom ali okrutnim ubojicom. Posebno je upečatljiva treća epizoda koja je svojevrsni remake Carpenterovog legendarnog filma „Napad na policijsku postaju 13“, a ako baš ne remake, onda definitivno hommage.
Nakon tri odlično režirane i napisane epizode potencijalno zanimljiva priča se naprasno prekida, Castle se vraća u New York i serija počinje doslovno tonuti pred našim očima. Billy Russo je, ničim izazvan, uskrsnuo iz mrtvih i nosi neku idiotsku masku, detektivka Madani jednako je naporna kao i u prvoj sezoni, ali najiritantnija osoba pokazuje se psihijatrica Krista Dumont koja liječi Russoa i, naravno, zaljubljuje se u njega. Serija se pretvara u Castleovu potragu za Russoom, a scenaristi su nespretno nakalemili nastavak priče s početka i dobili smo napornog i teško gledljivog Frankensteina.
Ljubitelji stripa i svi oni koji su se žalili na nedostatak akcije u prvoj sezoni ovdje su došli na svoje jer je pičvajz na maksimumu, Punisher kika esove gdje stigne ali i samog ga naguze gdje stignu tako da cijelu sezonu provede polomljen, izranjavan i izubijan, ali sva ta bulumenta akcije ne može sakriti lošu glumu i loš scenarij. Tu je i sumanuta Netflixova praksa da serije nepotrebno razvlači na 13 epizoda: ovdje se sve moglo reći u 6 do 8 epizoda i bio bi to mnogo bolji TV proizvod, čak i da je pretvoren samo u arkadnu pucačinu i tabanje od početka do kraja (sve je bolje od stereotipnih ljubavnih veza ili Frankovih loših pokušaja da glumi oca mladoj Amy). Jedina svijetla točka, osim glavnog glumca, je Curtis Hoyle, voditelj terapijske grupe za pomoć bivšim marincima, koji u drugoj sezoni dobiva više prostora i znalački ga koristi: taj čovjek ima karizmu u svakoj sceni u kojoj se pojavi i može se reći da je duša ove sezone.
Dat ću vam jedan savjet: pogledajte prve tri epizode druge sezone „Punishera“ i nakon toga prestanite gledati i potražite nešto pametnije, recimo prve dvije serije koje sam predstavio. Ne znam hoće li „Punisher“ biti obnovljen i za treću sezonu, ali što se mene tiče on je otkazan za vijeke vjekova. To mu je kazna…
Zli Hadžo
Russian Doll (Natasha Lyonne, Amy Poehler & Leslye Headland)
Megadeth imaju pjesmu „99 Ways to Die“. Glavna junakinja nove Netflixove hit serije ne umre baš 99 puta, ali 20-ak puta sigurno (brojao sam) u ovoj svojevrsnoj streaming adaptaciji legendarnog filma „Groundhog Day“ s Billom Murrayem iz 1993. o ženi koja umire i vraća se u život kako bi proživjela isti dan.
Žena u pitanju je Nadja Vulvokov (Natasha Lyonne), Njujorčanka koju upoznajemo na proslavi njezinog 36. rođendana kod najbolje prijateljice Maxine koja joj je organizirala rođendansku proslavu. Po povratku kući kreće kupiti cigarete da bi ju u trenutku neopreznosti na cesti pregazio auto i na licu mjesta ubio. Klasična njujorška priča, zar ne? Osim što se Nadja ponovo probudi u kupaoni stana svoje prijateljice (uz sjajnu i prikladnu temu Harryja Nilssona „Gotta Get Up“) i cijela priča kreće jovo nanovo: Nadja uspijeva umrijeti na dvadesetak različitih načina (pad niz stepenice, pad u šaht, utapljanje, smrzavanje, eksplozija plina, pad lifta…) i shvaća da je zaglavila u nekoj vrsti beskonačne vremenske petlje, a situacija se komplicira kad otkrije da nije jedina u tome: tu je i Alan (Charlie Barnett), mladić kome se događa ista stvar – stalno umire i vraća se u život. Njih dvoje shvaćaju da su na neki volšeban način povezani te da je jedini način da razbiju prokletstvo da pomognu jedno drugome, a to znači i spiralno spuštanje u najtamnije predjele ljudske psihe.
Otud i naziv „Ruska lutka“, onaj tip lutke koja u sebi sadrži više manjih lutaka: u seriji doduše nema ruskih lutaka, ali to je metafora za spiralno putovanje u najskrivenije dubine čovjekove svijesti gdje moraju otvoriti niz lutaka ne bi li konačno došli do one najmanje, odnosno tajne čije će razrješenje pomoći da uklone ovaj bug u sistemu (Nadja radi kao programerka računalnih igrica i u stanju je u tren oka riješiti glitch u igrici, ali za riješiti glitch u vlastitom životu trebat će joj osam epizoda).
Ali, to nije uobičajenih osam epizoda od po 50-60 minuta: svaka traje 20-25 minuta, samo je posljednja „razvučena“ na pola sata, što znači da ćete ju moći odbinđati za jednu večer. Također, unatoč mračnoj temi, riječ je o iznimno zabavnoj i duhovitoj seriji koja čak i u motivima smrti uvijek uspijeva naći nešto zabavno. Ali glavni razlog je glavna glumica, Natasha Lyonne, poznata iz odlične serije „Orange is the New Black“; sa svojom kovrčavom kosom, hrapavim glasom i opakom jezičinom Nadja je tipična cinična Njujorčanka, prodorna poput buldožera, koju ni smrt (doslovno!) neće spriječiti da dođe do posljednje, najmanje lutke i otkrije koji kurac joj se događa.
Obzirom da su autorice tri žene, nije čudo da je ovo vrlo ženo-centrična serija. Osim sjajne Natashe čija energija je pogonsko gorivo serije, sjajnu ulogu ostvarila je Elizabeth Ashley kao terapeutkinja i Nadjina prijateljica Ruth koja ju pokušava uvjeriti da nije mentalno sjebana unatoč svim nasljednim predispozicijama za to (izvrsna Chloe Sevigny u maloj ali upečatljivoj ulozi Nadjine majke, žešće lujke), a Greta Lee kao Nadjina friendica Nadine također je odlična kao bezbrižna, drogom natopljena cura. Muškarci u seriji su prikazanai kao totalni failovi: Alan djeluje poput šteneta tužnog pogleda, pogotovo u scenama kad je s Natashom; Mike je profesor književnosti i žešći creep koji taslači Alanovu ljubav života Beatrice, a Nadjin bivši John je žešće sjebani šupak, ali ga to ne sprečava da se kod Nadje povremeno i dalje napije vode s izvora pičke rosne. Zapravo, kad vidim kako je lako u New Yorku završiti u krevetu, zažalim što nisam otišao tamo prije 10-15 godina, onda kada sam još imao para i kuburu koja je tu i tamo znala opaliti…
Uglavnom, topla preporuka da ošacujete ovu seriju, uvjeren sam da ćete uživati (ja svakako jesam). Donosi jedan sasvim novi pogled na već pomalo prežvakanu temu beskonačne petlje u kojoj se glavni likovi nalaze, a Natasha je toliko dobra u svojoj ulozi da bi bila prava sramota kada ovo ne bi kapitalizirala i probila se na A listu televizijskih glumica. A i prava je uživancija vidjeti seriju koja ne razvlači nepotrebno priču, ne zamara gledatelje, već sve uspije spakirati i zaokružiti u osam kratkih epizoda. Svaka čast cure!
1983 (Joshua Long)
Što je zajedničko serijama „The Man in the High Castle“ i „SS-GB“, knjizi „E baš vam hvala“ Marka Vidojkovića i ovoj seriji? Sve su to djela koja pričaju priče o jednom distopijskom društvu po principu „što bi bilo kad bi bilo“. „High Castle“ se bavi Amerikom pod čizmom Nijemaca koji su pobijedili u 2. Svjetskom ratu, „SS-GB“ Britanijom u istom kontekstu, „Hvala“ Jugoslavijom u kojoj nije bilo rata 1991., a „1983“ Poljskom u kojoj nije bilo nemira u brodogradilištu u Gdanjsku i uspona Solidarnosti te, posljedično, svega onoga što će dovesti do pada komunizma.
Naime, u naslovnoj godini ove serije u Poljskoj se dogodio veliki teroristički napad koji je promijenio tijek povijesti. Nepoznat netko podmetnuo je velike eksplozije u tri najveća poljska grada – Varšavi, Krakovu i Gdanjsku – koje su zemlju zavile u crno, vladajući komunisti, oporba iz Solidarnosti i crkva su se pomirili i ujedinili protiv zajedničke prijetnje te nije došlo do promjene vlasti, što je spriječilo i pad Berlinskog zida, SSSR se također nije raspao a Hladni rat i dalje traje. Komunjare i dalje vladaju, tajne službe i dalje špijuniraju svakoga, represija je gadna ali Poljska je krenula putem gospodarskih reformi kineskog tipa (ili jugoslavenskog u Vidojkovićevoj knjizi) koje su zemlju podigle na noge.
Iako se serija zove „1983“, radnja se zapravo događa 20 godina kasnije, taman na obljetnicu „velikog praska“ koji cijela država slavi hinjeći zajedništvo, s vrhom države i vojnog aparata na koncelebriranim misama koje služi nadbiskup. Tu idilu prekinut će dvije istrage, jedna koju vodi iskusni ali u sistem razočarani inspektor Anatol Janow (Robert Więckiewicz) i druga koju vodi mladi i nadobudni student prava Kajetan Skowron (Maciej Musiał). Njihove će se istrage ubrzo spojiti, u njihovu orbitu ulazi i mlada pripadnica pokreta otpora Lakih brigada Ofelia (Michalina Olszanska) i oni će otkriti veliku zavjeru koja seže sve do najviših vrhova partije i države, ali će otkriti i što se točno dogodilo te famozne 1983.
„1983“ je prva Netflixova serija iz Poljske i nastavak je njihove „hegemonističke“ politike zavladavanja svijetom. Kako bi serija izgledala što realističnije, režiju su povjerili veteranki Agnieszki Holland, Poljakinji s velikim međunarodnim iskustvom koja je režirala nekoliko epizoda genijalne „Žice“ ili „Kuće od karata“, serije koja je bila Netflixov prvi veliki uspjeh (eh, kad je to bilo…). Hollandova je, kad smo već kod nje, režirala i prvu seriju na poljskom jeziku za HBO („The Burning Bush“), a ovdje se okružila s još tri dame: kćerkom Kasiom Adamik, Olgom Chajdas i Agnieszkom Smoczynskom. Dakle, i ovdje imamo svojevrstan girl-power pokret kao i kod prethodne serije.
Kao što rekoh, serija se zapravo odvija 20 godina kasnije, a događaje iz prijelomne godine pratimo kroz niz pametno postavljenih flashbackova koji nam tek u posljednjoj epizodi prikažu što se i kako dogodilo te 1983. i u kojima istaknutu ulogu igra Mija, Kajetanova majka koja je poginula u eksploziji (ili možda nije?). A 2003. u Poljskoj djeluje dosta sumorno: ogromne modernističke građevine vizualno plijene pozornost, ali većina radnje odvija se izvan njih; postoje mobiteli i računari ali ih u seriji malo tko koristi; iako je zemlja i dalje pod komunističkom vlašću upadljivo je odsustvo crvenih zvijezda, srpova i čekića te drugih simbola bivšeg režima, a unatoč proklamiranom ekonomskom napretku, ulicama i dalje dominiraju sumnjivo stari automobili (sam inspektor Janow vozi nekog prastarog Trabanta). Kao da je cijelo društvo dijelom prešlo u 2003., ali dijelom ostalo u 1983.
Unatoč izraženoj distopijskoj/ZF crti, „1983“ je ipak prvenstveno noir krimić po priči i prosedeu sličan hvaljenoj britanskoj mini seriji „SS-GB“ od prije par godina. Dopalo mi se to evociranje Poljske 2003., priča je zanimljiva i napeta, likovi uvjerljivi, pa se nadam da Netflix neće stati na ovome već će nastaviti s produkcijom ovakvih serija prilagođenih različitim tržištima. Imate subove na engleskom za lakše gledanje (dijelovi serije su i na engleskom da lijeni Amerikanci ne bi morali sat vremena čitati titlove), a ja vam preporučujem da probate gledati i bez subova. Nećete baš sve pohvatati, ali čak i tako serija se može pratiti.
The Punisher (Steve Lightfoot, druga sezona)
E moj Panišeru, nisko si pao u drugoj sezoni. Oni koji prate serije sjećaju se da smo Punishera upoznali u drugoj sezoni Daredevila i to je bio vjerojatno jedini razlog zašto sam tu sezonu nekako uspio izdržati do kraja. Onda je došla i prva samostalna Punisherova sezona koja je zasluženo ušla u moj izbor najboljih TV serija 2017. jer je svojom mračnom atmosferom i naglaskom na priču i likove odudarala od sterotipnih „tabadžijskih“ Marvelovih serija, ali i od strip predloška. A izgleda da je to zasmetalo gledateljima koji su tražili više akcije, pa su to u drugoj sezoni i dobili i, naravno, cijela priča je završila u žešćem trokurcu.
A zapravo je dobro počela. Franka Castlea (Jon Bernthal) zatičemo u nekoj nedođiji u Michiganu daleko od civilizacije i u relativno dobrom stanju; čak uspije smuvati konobaricu iz lokalnog bara. No, njegova sposobnost da se nevolje lijepe za njega čak i kada ih on ne traži ponovo dolazi do izražaja: pomaže mladoj curi Amy (Giorgia Wigham) koju napadne grupa dobro obučenih profića da bi se ispostavilo da cura ima metu na leđima jer posjeduje kompromitirajuće fotke mladog i nadobudnog američkog senatora iz New Yorka kojega bolesno ambiciozni roditelji pripremaju za budućeg predsjednika. Ono što slijedi su tri sjajne epizode gdje Castle brani curu od horde napadača predvođene kršćanskim fundamentalistom Johnom Pilgrimom (Josh Stewart), bogobojaznim čovjekom ali okrutnim ubojicom. Posebno je upečatljiva treća epizoda koja je svojevrsni remake Carpenterovog legendarnog filma „Napad na policijsku postaju 13“, a ako baš ne remake, onda definitivno hommage.
Nakon tri odlično režirane i napisane epizode potencijalno zanimljiva priča se naprasno prekida, Castle se vraća u New York i serija počinje doslovno tonuti pred našim očima. Billy Russo je, ničim izazvan, uskrsnuo iz mrtvih i nosi neku idiotsku masku, detektivka Madani jednako je naporna kao i u prvoj sezoni, ali najiritantnija osoba pokazuje se psihijatrica Krista Dumont koja liječi Russoa i, naravno, zaljubljuje se u njega. Serija se pretvara u Castleovu potragu za Russoom, a scenaristi su nespretno nakalemili nastavak priče s početka i dobili smo napornog i teško gledljivog Frankensteina.
Ljubitelji stripa i svi oni koji su se žalili na nedostatak akcije u prvoj sezoni ovdje su došli na svoje jer je pičvajz na maksimumu, Punisher kika esove gdje stigne ali i samog ga naguze gdje stignu tako da cijelu sezonu provede polomljen, izranjavan i izubijan, ali sva ta bulumenta akcije ne može sakriti lošu glumu i loš scenarij. Tu je i sumanuta Netflixova praksa da serije nepotrebno razvlači na 13 epizoda: ovdje se sve moglo reći u 6 do 8 epizoda i bio bi to mnogo bolji TV proizvod, čak i da je pretvoren samo u arkadnu pucačinu i tabanje od početka do kraja (sve je bolje od stereotipnih ljubavnih veza ili Frankovih loših pokušaja da glumi oca mladoj Amy). Jedina svijetla točka, osim glavnog glumca, je Curtis Hoyle, voditelj terapijske grupe za pomoć bivšim marincima, koji u drugoj sezoni dobiva više prostora i znalački ga koristi: taj čovjek ima karizmu u svakoj sceni u kojoj se pojavi i može se reći da je duša ove sezone.
Dat ću vam jedan savjet: pogledajte prve tri epizode druge sezone „Punishera“ i nakon toga prestanite gledati i potražite nešto pametnije, recimo prve dvije serije koje sam predstavio. Ne znam hoće li „Punisher“ biti obnovljen i za treću sezonu, ali što se mene tiče on je otkazan za vijeke vjekova. To mu je kazna…
Zli Hadžo