Mini turneja grupe Evolucija
Mini turneja grupe Evolucija

Šort kats – Filmovi: Bird Box, Under the Silver Lake, Green Book



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Znam, znam, pitate se gdje je moj izbor najboljih filmova za prošlu godinu. Bit će, jebiga, samo još nisam do kraja ispraznio folder koji sam ingeniozno nazvao „Za pogledati“. Priznajte, brilijantna ideja, folder u kome držite filmove koje tek trebate pogledati nazvati „Za pogledati“, pa to moraš biti žešća manga…

Enivej, dok čekamo ko ozebli sunce da se smilujem i objelodanim svoj popis najboljih za 2018., evo nekoliko filmova s kraja prošle godine koji nisu stigli ući u taj izbor ali možda budu u izboru za ovu godinu.

 

Bird Box by Susanne Bier (Netflix) 


Ni Sandra Bullock nije odoljela sirenskom zovu Netflixa koji u svoje originalne filmove u zadnje vrijeme upumpava budžete koji bi posramili i neke od najvećih holivudskih produkcija. Prilično rekluzivna i izbirljiva Bullockica prepoznala je potencijal ovog filma: redateljica, Dankinja Susanne Bier, režirala je genijalnog „Noćnog menadžera”, scenarist Eric Heisserer autor je jednog od najboljih ZF filmova posljednjih godina „Dolazak”, a sporedne uloge dodijeljene su redom rasnim grlima: Johnu Malkovichu, Sarah Paulson,  Trevanteu Rhodesu, Tomu Hollanderu i drugima. Tu je i za Netflixove standarde skroman i štedljiv budžet od 20-ak milijuna dolara te intrigantna post-apokaliptična priča o nekoj nepoznatoj sili koja prijeti opstanku ljudske rase tako što nas tjera da počinimo masovna samoubojstva i jedini način da preživimo jest hodati s povezom preko očiju.

Ček ček, povikat će sad netko, zar to nije isti koncept kakav smo imali u filmu „Događaj“ M. Night Shamayana? Bravo, sjedi pet, tako je, s tom razlikom što je Shamayanov film bio oštra ekološka osuda arogantnog čovječanstva koje jebe majčicu prirodu do te mjere da ona odluči uzvratiti udarac, a ovdje je riječ o nekoj nepoznatoj sili, vjerojatno vanzemaljskoj, koja je odlučila ne prljati ruke s tamo nekom bijednom ljudskom rasom već ju pustiti da se sama istrijebi. Taj koncept senzorne disfunkcionalnosti postaje sve popularniji: započeo ga je prošle godine John Krasinski mega-hitom „A Quiet Place“ gdje ljudi ne smiju ispustiti nikakav zvuk inače će fasovati, ovdje ne smiju gledati, a imate i još noviji film „The Last Boy“ sa sličnom premisom.

„Bird Box“ je dakle imao sve preduvjete da ispadne vrhunski proizvod, ali to ipak nije postao. Problem je u klišeiziranom scenariju koji je kvalitetnim glumcima ostavio premalo prostora da išta suvislo izvuku iz njega, a još je veći problem to što film djeluje prejeftino: zamislite samo što biste vi ili ja mogli napraviti s 20 milijuna zelembaća („Čuda, Mujo, čuda“, viče Fata), ali očito je najveći dio budžeta otišao glavnoj glumici i to se vidi: u usporedbi s „Noćnim menadžerom” ovo je Oliver Twist koji iz sirotišta dolazi na popodnevnu čajanku u Buckinghamsku palaču. Bullockica je sa svoje strane odigrala odlično i tu joj skidam kapu, film je na trenutke uzbudljiv, pogotovo scene s početka izbijanja epidemije i one na samoj rijeci, ima svojih trenutaka i isplati ga se pogledati, ali mislim da je mogao biti i puno bolji. Još samo čekam da netko radikalno razradi ovaj koncept u stilu „A Quiet Placea“ gdje će se nedostatak vida prikazati totalno crnim ekranom. Netflix, naravno, za takvu vrstu eksperimenta nije spreman.

Under the Silver Lake by David Robert Mitchell (A24)


Redatelj i scenarist David Robert Mitchell stekao je kultni status svojim drugim filmom, psihološkim hororom „It Follows“ koji je prikazan premijerno ni manje ni više nego u Cannesu i prihvaćen je aklamacijom kao zanimljiva verzija „Kruga“ gdje se utvare koja te progoni možeš riješiti ne proslijeđivanjem video kasete nekom drugom već jebačinom s drugom osobom. Ako vam se taj film činio čudnim, a imao je svojih čudnih trenutaka, čekajte da pogledate njegov najnoviji uradak „Under the Silver Lake“ koji je sigurno jedan od najopičenijih filmova prošle godine.

Glavnu ulogu Sama tumači Andrew Garfield, bivši (i po meni najlošiji) Spiderman čiji se svakodnevni život džabalebaroša koji bogu krade dane u L.A.-u stubokom mijenja nakon nestanka njegove jebozovne susjede Sarah (Riley Keough). Ono što slijedi toliko je uvrnuto i bolesno da se ne može, a ni ne treba prepričavati, a uključuje serijske ubojice pasa, bolesne kultove, teorije zavjere, kralja beskućnika (koji bi Kralja Čačka pojeo za doručak), tajne mape skrivene na poleđini kutije sa žitaricama ili na omotu LP ploče, a to je samo vrh ledenog brijega. Cijeli film se doima kao da je na nekom žešćem tripu i gledamo ga iz vizure nekoga tko je ozbiljno naduvan (a Sam je uglavnom naduvan), a uz to i paranoičan. Film je možda najlakše opisati kao nadnaravnu kombinaciju noir filmova o privatnom detektivu Phillipu Marloweu koji je na neki volšeban način završio, poput Alise, s druge strane ogledala.

Mitchell je očito veliki štovatelj Davida Lyncha, i „Mulholland Drive-a“, a u filmu ćete moći pronaći i posvetu najgorem pulpu jednog Roberta Rodrigueza ili stiliziranom Tarantinovom nasilju ogledanom kroz glavnog lika koji je žešće sjeban u glavu te neće prezati ni od najgnusnijeg ubojstva ne bi li otkrio koliko je duboka zečja rupa kroz koju pada. Garfield je apsolutno sjajan kao naizgled miran i stidljiv mladić koje se postupno pretvara u najgoreg stalkera i psihopatskog ubojicu (ona scena u bogataševoj vili kao da je došla iz filma „American Psycho“) i on je glavni razlog zašto ćete (ako ćete) ovaj film odgledati do kraja. Jedan moj friend je odustao negdje na polovici rekavši da „ovo nikamo ne vodi“ i razumijem ga: film je stvarno predugačak i s previše nepotrebnih rukavaca i definitvno nije za svakoga, ali ako vas rajca pomisao na sjajnog „Donnija Darka“ za milenijalce, samo još psihodeličnijeg i bolesnijeg, i ovdje ćete pronaći dosta toga za uživati. Plus, soundtrack je totalno cool, baš u stilu noira 50-ih provučen kroz moderan tretman američkog kompozitora Disasterpeacea.

Green Book by Peter Farrelly (Universal)


Postoje oni tzv. oskarovski filmovi, oni koji već s plakata vrište: „Ja sam Oskarovac!“ Pa čim vidite nekog glumca s A-liste kako se prenemaže u ulozi slijepca (Pacino), mentalno hendikepiranog (Hanks) ili autističara (Hoffman) pobjegnete vrišteći jer znate da vas obično čeka festival glumatanja, prenemaganja i isforsirane glume. O filmovima koji su osvajali Oscare iako su negledljiva smeća („Engleski pacijent“, „Moja Afrika“, „Titanik“) da ne govorim. Gary Oldman je prošle godine dobio Oscara za ulogu Winstona Churchilla iako ju nije zaslužio: Akademija ga je prije nagradila za životno djelo i da ga skine s kurca. I u ovogodišnoj berbi Oscara imamo takvih filmova, a onaj koji najviše vrišti: „Ja sam Oskarovac!“ je ovaj kojeg sad predstavljam.

Stariji među vama sigurno se sjećaju negledljivog sranja „Driving Miss Daisy“ s Morganom Freemanom i Jessicom Tandy koji je, pogađate, dobio hrpu Oscara. E, sada imamo taj film u ogledalu: ovdje je vozač bijelac (Viggo Mortensen), a njegov šef crnac (Maharadža ili kako se ono zove, a da, Mahershala Ali). Maharadža je poznati pijanist Donald Shirley koji sa svojim triom ide na seriju koncerata po američkom jugu, no kako je riječ o početku 60-ih i američko društvo je još uvijek rasno podijeljeno, treba mu netko kao vozač, organizator i bodyguard i tu uskače Aragorn, ovdje znan kao Tony Lip (bez „the“ što i sam naglašava u jednoj sceni) koji se za ovu ulogu udebljao 15-ak kilograma (a kad vidite što i koliko klopa u filmu sve će vam biti jasno). Naravno, već možete pretpostaviti kamo sve ovo vodi: dva lika iz totalno različitih svjetova, različitih karaktera, obrazovanja, sustava vrijednosti i, što je u ovoj priči jako bitno – različitih rasa – početnu odbojnost i nerazumijevanje kroz film će postupno zamijeniti zbližavanjem i prihvaćanjem te će na kraju shvatiti što? Da su, unatoč svim razlikama, oni zapravo jako slični te će svi zajedno zaplesati i zapjevati „Kumbaya“. Odnosno neće, ali kraj filma toliko je zašećeren da su mogli staviti i ovakav završetak.

No, vrijedi li ga pogledati? Vrijedi. Kemija između dvojice glavnih likova može se prstima opipati, film je zabavan (posebno je kezna scena u zatvoru), što nije čudno ako znamo da režiju potpisuje Peter Farrelly, jedan od dvojice braće Farrelly, odgovornih za zločin protiv čovječanstva „Glup i gluplji“ i jako dobar „There’s Something About Mary“. Film je snimljen po istinitom događaju, a i zelena knjiga iz naslova je bila stvarna – priručnik za obojene u kojim hotelima smiju odsjedati i koja mjesta smiju posjećivati na američkom jugu ako ne žele dobiti po pičci. Dva sata puta do iskupljenja na trenutke se čine da traju predugo, pogotovo što dobar dio tog vremena odlazi na milijun načina na koje bijeli rasisti muče i kinje jednog crnca, ali to je i dobar podsjetnik na to koliko se Amerika promijenila u samo nekoliko desetljeća. Iako u nekim dijelovima Bible Belta velikih promjena nema niti dan danas…

Zli Hadžo



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva