Album "Hunt" goth metal grupe Evolucija izglasan za album godine u Nemačkoj
Album "Hunt" goth metal grupe Evolucija izglasan za album godine u Nemačkoj

Šort kats: Albumi – ESC Life, Kralj Čačka, Rib



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Evo nove porcije albuma koji zaslužuju vašu pozornost. Po običaju, jedan iz HR, jedan iz SR i jedan iz ostatka regije, samo što ovaj put nema nijednog stranog albuma. Jednostavno, malo sam u gužvi s prijevodima, nisam čuo ništa prećerano zanimljivo, a novi album meni inače dragih Weezer s obradama je takvo smeće da mi ne pada na pamet pisati nešto o tome. Bit će bolje drugi put, a sad da vidimo što imam za reći o ovotjednoj berbi…


ESC Life - Born to be Mild


Prvo pa muško – dobili smo prvog ozbiljnog kandidata za album godine. Zagrebački melodični indie punk kvartet ESC Life tri godine nakon sjajnog debi albuma „Access All Areas“ vratio se njegovim nasljednikom koji je podjednako dobar, čak i bolji.

Iako se kaže da se konja koji dobiva ne mijenja, trojici starih konja iz ESC ergele (Naranča vokal i bas, Ante i Elvis gitare) u međuvremenu se pridružilo novo grlo, Andro za bubnjevima, i to je bila dobitna kombinacija. Za snimanje, miks i produkciju po običaju je bio zadužen uber producent Mark Mrakovčić, a kad tome dodate novu porciju od deset brzih, žestokih i melodičnih razarača, rezultat nije ni mogao ispasti loš.

Prvo, svirka – moguće da je to do novog bubnjara, ali najviše pomaka primjećujem baš u ritam sekciji koja je čvršća, energičnija i jače udara nego na debiju. Zašećerenih power pop melodija ima na izvoz, himničnih višeglasnih refrena također, a i Narančin vokal je reskiji, bliži zvuku američkih bendova 90-ih koji su ovoj ekipi stalna referenca. Pomak je i u produkciji: na debiju je bila sirovija, dok ovdje kao da su ju ipak malo „ispeglali“, ublažili oštre rubove za nijansu ali bez da žrtvuju kvalitetu samih pjesama. Naravno, to su sitnice koje većini pratitelja benda možda neće mnogo značiti, ali ipak postoje – ovo nije copy paste debija već nadogradnja, bend je isti ali ipak malo drugačiji. Ako to ima nekog smisla…

A kad na albumu imate deset pjesama i deset potencijalnih singlova, bez fillera, onda znate da je ovo ozbiljna priča. Najavni singl „Vacation“ je čak među nešto slabijim trenucima ovog albuma no dobro, on i „Fill the Void“ (snimljena za potrebe split 7-inčnog vinilnog singla s austrijskim bendom Remedy), su i lagani odmak od klasičnog ESC zvuka („Void“ traje mamutskih pet minuta i kusur i zvuči kao da je bend napravio svoj hommage arena rock bendovima 80-ih) i možda ukazuju na pravac kojim će se bend kretati u budućnosti kad im dopizdi raditi šećerne pop punk pjesme zbog opasnosti od audio dijabetesa. Nebitno, momci su savršeno savladali sposobnost pravljenja catchy pjesama s upečatljivim hookovima kakve je Bob Mould tijekom 90-ih radio sa svojim bendom Sugar (a i dalje zna ubosti sjajne pjesme kao na posljednjem albumu „Sunshine Rock“), osunčanim cali-punk melodijama kakve rade Descendants, solaže tipične za Dinosaur Jr i vokalom koji vuče na razigranog J. Mascisa.

Osim što je brži, razigraniji, bolje odsviran i bolje produciran, „Mild“ je i izuzetno zabavan – ekipa se dobro zajebava i u tu zajebanciju ubacuju tonu pop i rock referenci – naslov albuma je izravna parafraza Steppenwolfovog hita „Born to be Wild“, u autoironičnoj „Best Cover Band Ever“ name-checkiraju sjajne Superchunk, dok je „This Time Next Year“ izravna posveta legendarnim „Mućkama“ i nezaboravnoj Delboyevoj lajni: „Don’t worry Rodney, this time next year, we’ll be millionaires!“ „Say You Will“ mi zvuči kao punk obrada neke od pjesama Fleetwood Maca s nezaboravnog albuma „Rumors“, a „Chainstore Radio“ tekstom, punkerskom oštricom i načinom pjevanja kao da je posveta klasicima punka 70-ih.

Ja kao priznata plačipička najviše svršavam na sing-along „pop hitiće“ poput „Worst Cover Band Ever“, „Song of the Weak“ ili naslovne pjesme s laganim reggae umetkom, ali ovo je sjajan album kao cjelina koji se u svojih pola sata brzo i lako konzumira, a siguran sam da će i uživo to zvučati moćno. I tko kaže da su vam potrebne žene da vas zadovolje – ESC Life su dovoljni (a i dostupniji su…).

Kralj Čačka - Spusti svetlost na put


Srbijanski Tom Waits odlučio je na svom drugom albumu da više ne bude srbijanski Tom Waits, ali zato je snimio album koji je doista, hm, kraljevski. Priznajmo, dobar dio naših kantautora dao bi svoj i lijevi bubreg mrtve babe da dobije gornji pridjev, ali Kralj je to hrabro odlučio stresti sa sebe poput peruti i nastavio putem kojim je pošao na debi albumu „Zemlja snova“ – da postane originalni, samosvojan i neokrunjeni kralj regionalne kantautorske scene.

I Nenad Marić je imao težak zadatak dostignuti uspjeh debija, no i on je taj navodno teški sindrom drugog albuma sjajno položio. Nije mu bilo teško: tijekom desetljeća potucanja po marginama kantautorske scene nagomilalo se pjesama od kojih su samo neke završile na debi albumu, neke od tih „starudija“ su dočekale svjetlo sunca na ovom izdanju u novim verzijama („Stoj kolega!“, „Pad u Ljigu“), neke su poznate od ranije s njegovog koncertnog repertoara („U Istanbul“, „Nizbrdo pravo“, „Spusti svetlost na put“, „Mama kupi mi propeler“), a ima i nekoliko ganc novih, nastalih prošle godine pred samo snimanje albuma („Svetle stvari“, „Rolaj“).

Nakon dosta lutanja i mijenjanja prvenstveno bubnjara, Nenad je okupio odličnu ekipu glazbenika čiju kičmu, osim njega kao autora, vokala, akustičnog gitarista i povremeno perkusionista, još čine njegov buraz Marko (električna gitara, piano, vibrafon, perkusije…) i Miladin Stojković kontrabas. Bubanj su izmlatila dvojica bubnjara, Marko Benini i Filip Tančić (koji je i miksao album) i to je uglavnom to – dvije gitare, piano, kontrabas i bubanj su vezivno tkivo ove kolekcije pjesama, uz povremene dodatke perkusija i tenor saksofona.

Zato je novi album najbliži bluesu – ne samo zvučno već i, još važnije, po tekstovima. Jer, ono o čemu Kralj pjeva je tipičan blues – priče s dna života, iz pozicije marginalaca i luzera tranzicije i post-tranzicije, ljudi koje drugi mrze zato što oni sami ne mrze nikoga, koji u nedostatku perspektive traže propelere da pobjegnu van, a ako im je već huda sudbina tako podijelila karte da moraju ostati u zemlji Dembeliji – bez obzira zvala li se ona Srbija, Hrvatska ili nešto treće, svi smo mi ista govna – onda pokušavaju preživjeti od danas do sutra i ostati normalni, kopajući noktima po zemlji u kojoj je netko posuo kvasac na mržnju dok im o glavama rade razni Izdajići, Kriminalići, Ubojići i slična bagra.

Moji favoriti na albumu su one pjesme koje odudaraju od prevladavajuće blues matrice: „Rolaj“ je opušteni laid-back country izvrsnog suglasja optimistične melodije i duboko mračnog teksta; „U Istanbul“ je čisti kantautorski minimalizam: samo akustična gitara i vokal i bezbroj tekstualnih iščitavanja, od duboko osobne lirike do migracija na makro razini; a totalno ludilo je „Stoj kolega!“, sjajna priča o tranzicijskim jadima jednog prosječnog poduzeća na ovim prostorima ispričana (ne otpjevana!) kroz dijalog dvojice rukovoditelja jedne firme iznad jazzy glazbene podloge koja jedina vuče na Waitsa. Ovo je Marčelo na žešćim steroidima. Treba spomenuti i maestralnu naslovnu stvar i prvi singl gdje gitara i kljove više idu u nekom Nick Cave fazonu i taj novi smjer svakako podržavam.

Nema potrebe dalje duljiti – ako se molite u Kraljevoj crkvi, sigurno ste preslušali ovaj album i sjeo vam je k’o budali šamar. Ako ne, vaš gubitak. Meni je drago vidjeti da je Kralj dobio jako mnogo prostora u medijima kod naših susjeda, što znači da je pridobio dosta novih podanika. Možda kod Kralja više nema onog wow faktora, ono kad vam se labrte objese nakon što ste prvi put čuli „Avatara“ ili preslušali debi album, ali ovo je kraljevski dobar album i još jedna potvrda da bez Kralja ne valja. Barem u glazbenom smislu.

Rib - Rib


Ako pratite moje Play of the Weekove sigurno ste primijetili da najbolje stvari dolaze iz Makedonije. Ne znam je li to nešto u vodi koju piju ili šta li, ali momčad Makedončad stvarno izbacuje sjajna izdanja kao na tekućoj vrpci i to s takvom količinom kreativnosti i ekspresivnosti da vam pamet stane. Posljednji dokaz da ne pretjerujem je upravo objavljeni treći album skopskog sastava Rib koji je nešto fenomenalno.

Rib postoje od 2014. godine i započeli su kao dvojac gitarista (Jane Trajkovski i Ivica Dimitrijević) kojima se priključio bubnjar Filip Stančevski s kojim su snimili prva dva albuma. No, Filip je napustio bend pred snimanje trećeg albuma, pa se bend našao na sto muka kako pronaći dostojnu zamjenu, a onda im je uskočio Džano Kuč (ex-Bernays Propaganda) i sve je savršeno sjelo na svoje mjesto.

Album je sniman tijekom srpnja prošle godine, a osnovna ideja bila je da snimak na albumu bude što bliži žestini i energiji po kojoj je bend poznat na koncertima. Zato su pjesme snimane „starinski“ – sva trojica istovremeno u studiju i vozi Miško! Za miks su angažirali Alena Hadži-Stefanova, poznatog i cijenjenog snimatelja uglavnom jazz glazbenika, dok je produkciju i master odradio Ben Farestvedt, tonac benda Fujiya & Miyagi, čiji frontmen David Best gostuje na „Rotatoru“, jedinoj pjesmi na albumu s vokalima.

Na „Ribu“ je deset pjesama ukupnog trajanja 52 minute. Već vam to daje određenu perspektivu o čemu je ovdje riječ kada pjesme u prosjeku traju pet i kusur minuta. Dakle, Rib jesu post-rock bend u smislu insistiranja na instrumentalnoj virtuoznosti, epskoj duljini pojedinih pjesama ali i široko postavljenom Cinemascope zvuku koji njihove pjesme čini idealnima za soundtrackove nekih filmova, recimo onih Tarantina i slične bratije. Zvuk ove trojke je raskošan što je stvarno fascinantno obzirom da su u bendu samo dvije gitare i bubanj a Ivica povremeno svira i bas. Dakle, četa mala ali srca junačkog koja na trenutke ostavlja dojam da ih je znatno više u bendu.

Džano je taj faktor X koji je bendu nedostajao jer je sa sobom donio iskustvo dugogodišnjeg jebanja majke bubnjevima ali i neku novu energiju koja je inspirirala i Janeta i Ivicu da još jače zajaše svoje instrumente i interakciju između dviju gitara dignu na višu razinu. Samo da vas podsjetim, Jane je u prethodnoj inkarnaciji Riba svirao i trubu i to je davalo bendu jedan poseban šmek, ali ovdje toga nema i čak mi niti ne nedostaje.

Uvodne „Antelope“ i prvi singl „Searching for Columbo“ su izvanredni komadi surf rocka koji podsjećaju na legendarne The Bambi Molesters u nekom divljem jamu uživo; „Chanson No. 3“ je gotovo pa pop pjesma predivne melodije i opuštene atmosfere savršena za duge vožnje autom po prirodi; „Serpentine“ svojim distorziranim bluesom zvuči kao poklonjena pjesma The Black Keysa, a „Ta ta ta“ na nešto iz zaoštavštine Jon Spencer Blues Explosiona. Ne znam što znači „BlunHit“ iz naslova pjesme, ali znam prepoznati potencijalni Hit kad ga čujem, a ovo je to, sve s velikim H. A ako poželite malo predahnuti od ovog „brzo-brže-brzo u pičku materinu“ ritma, tu je balada „Desillusion“.

Moj osobni favorit je već pomenuta jedina vokalna suradnja na albumu, „Rotator“, koja savršeno sjedinjuje post-punk gitare s čvrstim ali i plesnim ritmom i Bestovim vokalom i sve to podsjeća na Arcade Fire u eri „Reflektora“ li na raspižđenije LCD Soundsystem. Ima trajnu vrijednost, traje preko šest minuta, ali vrijedi svakog denara. Baš kao i cijeli album. 2019. je tek počela, a već imamo izglednog kandidata za regionalni album godine.

Zli Hadžo



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva