Hoće li „Uspjeh“, prva HBO-ova serija snimljena za područje bivše zajedničke države, požnjeti uspjeh kod publike? Sudeći po prvoj epizodi mogla bi jer zahvaća velik broj neuralgičnih točaka današnjeg društva koje u jednakoj mjeri muče Hrvatsku, gdje se serija odigrava, kao i sve ostale države Balkana. Zakon spojenih posuda na ovim prostorima oduvijek se najbolje ogledao u vijestima iz crne kronike, ne?

Kao netko tko prati program HBO-a primijetio sam sve veći broj ne-engleskih serija i filmova posljednjih godina. Prednjače Skandinavci, naravno, ima Francuza, Nijemaca, Talijana (genijalna „Moja genijalna prijateljica“ nedavno je završila prvu sezonu), ali sve je veći broj i serija s istoka Evrope, prvenstveno Rumunjske i Mađarske. Kod tih „istočnjačkih“ serija razvidno je da se trude balansirati na tankoj žici: s jedne strane moraju biti dovoljno generičke da budu razumljive i gledatelju s drugih govornih područja i kultura, a s druge strane imati ono nešto lokalno, specifično za to područje. Tako u tim serijama često gledamo motive post-tranzicijskih problema, nasljeđa prošlosti, bivših tajnih službi i sličnih motiva tipičnih za zemlje koje su nekoć bile iza željezne zavjese. Tom tankom linijom, čini se, kroči i „Uspjeh“.
 

Scenarist serije je Marjan Alčevski koji je svojim scenarijem pobijedio na HBO-ovom natječaju. Za redatelja je odabran bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović, najpoznatiji po tome što je osvojio Oscara za film „Ničija zemlja“, a on je „u paketu“ doveo svog stalnog suradnika, direktora fotografije Erola Zubčevića. HBO je „kapnuo“ pristojan budžet za naše prilike (iako niti izdaleka onaj kakav imaju njihovi anglosaksonski prvaci, no nemojmo biti neskromni), odabrali su dobre lokalne glumce za uloge, spoj mladosti i iskustva i svi preduvjeti za uspjeh „Uspjeha“ su tu.

Serija se temelji na „Short Cuts“ fabuli gdje jedan tragičan događaj spoji sudbine četvero nepoznatih i naizgled potpuno različitih ljudi. Tu je mladi nezaposleni otac Kristijan (povratnik među „žive“ Toni Gojanović) koji pokušava spasiti obitelj i stan od predstojeće ovrhe; Vinka (Iva Mihalić), bankovna službenica koju to jutro fizički napadne nepoznati muškarac, arhitekt Haris (Uliks Fehmiu) kojemu se tog dana probudi savjest pa otkazuje suradnju svom šefu, velikom građevinskom poduzetniku Kralju, jer projekt na kome rade, Zagreb na Savi, predstavlja opasnost po živote svih koji žive uz rijeku, a tu je i buntovna srednjoškolka Blanka (Tara Thaller) koja hoda sa sinom mafijaša i dilerom droge. Kobne večeri mladić se fizički sukobljava s Blankom u parku u Novom Zagrebu, ostalo troje se slučajno nađe u tom trenutku tamo i krenu joj u pomoć i kao posljedica momak završi s nožinom u leđima. Svo četvero se dogovore da jednostavno odšetaju s mjesta zločina kao da uopće nisu bili tamo i tako završava prva epizoda, uz naznaku kako nas do kraja očekuje igra mačke i miša u kojoj će sudjelovati mafijaš koji želi osvetiti smrt svoga sina, ali i policijska inspektorica (Marija Škaričić) koja već njuška oko njih vezano uz incident na mostu jer sumnja da je napad na Vinku poruka njezinom mužu (Goran Bogdan) koji radi kao urbanist u zagrebačkoj gradskoj upravi i mutan je koliko su mutni i poslovi kojima se bavi.

Već iz ovog krokija se vidi da je priča tipično hrvatska: pohlepni investitori i tajkuni, mafijoze, korumpirani uposlenici javnih službi, nezainteresirani bankovni činovnici, spora i nesposobna policija, beskrupulozni odvjetnici u službi krupnog kapitala, obični ljudi u strahu od deložacije, tzv. zlatna mladež, a zapravo bogati, razmetni i primitivni klinci, nasilje u obitelji – Alčevski kao da je jedno jutro uz kavu prolistao novinsku crnu kroniku lokalnih medija i tamo pronašao sve potrebne sastojke za „Uspjeh“. Jedino što nedostaje u seriji, barem u prvoj epizodi, su političari, ali budimo iskreni – da li nam doista nedostaju?

Tanoviću je ovo prva serija, pa stoga nije čudo da ju režira pomalo filmski: radnja je brza ali pregledna, scene se brzo izmjenjuju, kroz cijelu epizodu postoji osjećaj neke napetosti, nekog iščekivanja koji kulminira sukobom u parku. Treba pohvaliti i sjajnu Zubčeviću fotografiju s čestim snimkama iz zraka nalik na one u kod nas vrlo popularnim skandinavskim serijama (posebno je impresivna kamera koja se polako diže nad noćni Zagreb na samom kraju prve epizode). Za razliku od uobičajenih motiva Zagreba poput kaderale ili ulica Donjeg grada, ovdje Zagreb simboliziraju velike spavaonice, betonska čudovišta u kojima ljudi žive cijele svoje živote a da se ne upoznaju sve dok ih jednog dana sudbina ne spoji na neki volšeban način.

Osim sjajne fotografije, treba pohvaliti i glumu. Jest da se na trenutke kroz epizodu probija sindrom „drvenih Marija“, odnosno drila hrvatske škole glume koji nikako da nestane sa zagrebačke akademije, ali glumci su dobro odabrani i potrudili su se svoje likove učiniti životnijima. To se posebice odnosi na mladu Taru Thaller koja je sjajna u ulozi djevojke zlostavljane u obitelji koja, kako to obično i ide kod takvih cura, nalazi i momka zlostavljača i nikako da pronađe izlaz iz te love/hate veze (odnosno, pronašla ga je na kraju epizode, na neki način). Uliks Fehmiu u ulozi deziluzioniranog arhitekta briljira, a ostali likovi, glavni i sporedni, tek se trebaju nametnuti.

S druge strane, „Uspjeh” ima i određenih scenarističkih slabosti. Ideja da to četvero stranaca zapravo i nisu toliki stranci kao što se na prvi pogled čini već su svi međusobno na neki način povezani već je podosta izraubovana, a ovdje se doima kao zbroj zgodnih slučajnosti: Vinka je, gle slučajnosti, bankovna službenica koja Kristijanu rješava problem ovrhe; Kristijan se sasvim slučajno zatekao na Savskom mostu u vrijeme jutarnjeg rush houra kad je nasilnik izudarao Vinku; svo četvero se sasvim slučajno našlo u parku u gluho doba noći, a imam špurijus i da će se u budućim epizodama ispostaviti da Vinkin muž ima deal s Harisovim poslodavcem Kraljem itd. Malo previše slučajnosti po kvadratnom metru, kao da Zagreb nije metropola već selo tipa Čamagajevci.

Također, kao što sam spomenuo u uvodu, HBO je pazio da serija bude smještena u zagrebački / ex-YU kontekst, ali da se može prodati i na drugim tržištima, pa tako gledamo klišeizirane i tipizirane likove poput buntovne tinejdžerice, bahatih tatinih sinova, pokvarenih tajkuna i njihovih odvjetnika, a priča je zamišljena kao triler koji može funkcionirati bilo gdje u svijetu. HBO je igrao na sigurno i tu mu se ništa ne može zamjeriti, ali mi fali onog lokalnog šmeka koji je imala serija „Počivali u miru“, pogotovo druga sezona koja se odvijala u Istri, ili solidne ali precijenjene „Novine“, da ne govorim o zajebantsko-fakinskom retro pristupu Zagrebu Kulenovića u „Crno-bijelom svijetu“.

No, prva epizoda obećava, a obećava i to što serija ima samo šest nastavaka pa se valjda neće razvući k’o Panta pitu, stoga se nadam da će se priča logično završiti. Hoće li „Uspjeh“ požnjeti uspjeh kod domaće i regionalne publike ostaje da se vidi, a ja vam preporučujem da bacite oko: ne očekujte „True Detective“-a ili „Mladog Papu“, ali u kontekstu domaćih serija, ovo mi izgleda kao sasvim pristojan proizvod.

Neuspješni Hadžo