Najbolji filmovi 2018.



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Malo sam smanjio gledanje i pisanje o filmovima prošle godine, nema se vremena kao prije, drma me žešća kurcobolja, ali iskopao sam 15 filmova koji zaslužuju da bacite oko ili dva na njih…

Prošla godina je potvrdila dominaciju blockbustera i franšiza, glupih filmova za još gluplje konzumente. Čak su i ozbiljni kritičari spustili štitove i počeli hvaliti Marvelova govna kao nešto vrijedno gledanja. Gledajte, svatko tko ima barem pola mozga u glavi a stavi „Avengerse“ ili „Black Panthera“ na popis najboljih ili naj ne znam čega trebao bi si odmah pucati u glavu jer samo džabe troši dragocjeni zrak…

„Black Panther“ je važan kao kulturni fenomen zato što su „kmice“ dobili  prvi blockbuster sa isključivo crnim likovima i za predominantno crnu publiku, brana se otvorila, sad smo dobili i crnog Spidermana (animiranog doduše) i možemo očekivati još tonu sličnih gluparija. „Wonder Woman“ je također više značajan kao kulturni fenomen u eri #MeToo pokreta, sa ženskom redateljicom i glavnom glumicom, ali kao film to je dno dna.

Radeći ovu listu trudio sam se ne pretjerivati s američkom produkcijom, pa smo tako negdje na pola pola, 8 američkih, jedna američko-europska koprodukcija te 7 neameričkih filmova. Kako 8 + 1 +7 pa to je 15, reći će matematičar među vama? Imam jedno duplo mjesto, ali to ću pojasniti dolje.

U nedostatku vremena za detaljnije analize (jebiga, mora se raditi i za život zaraditi), napisat ću par riječi samo o prvih pet-šest filmova, ali svaki od ovih vrijedi da ih ošacujete, pa ako ste nešto od ovoga propustili, evo vam prilike da ispravite grešku.


15. The Ballad of Buster Scruggs (Joel & Ethan Coen, U.S.)
14. El Angel (Luis Ortega, Argentina / Španjolska)
13. Dogman (Matteo Garrone, Italija)
12. Annihilation (Alex Garland, U.S.)
11. You Were Never Really Here (Lynne Ramsay, U. S.)
10. First Reformed (Paul Schrader, U. S.)
9. Burning (Lee Chang-dong, Južna Koreja)
8. Den Skylig (The Guilty) (Gustav Möller, Danska)
7. Project Florida (Sean Baker, U. S.)

6. The Death Of Stalin (Armando Iannucci, U. K.)


„Smrt Staljina“ je jako dobra politička farsa o lešinarima koji se glođu za vlast nakon što veliki vođa otegne papke, podjednako primjenjiva na Sovjetski Savez početkom 50-ih, ali i na brojne sustave i režime do dana današnjeg, uključujući i ovaj u kome imam (ne)sreću da živim. Steve Buscemi i Russell Beale su sjajni i samo zbog njihovog nadmudrivanja vrijedi pogledati ovaj film, ali ne treba zaboraviti ni ostatak ekipe koji su se fino (neki čak i previše) uživjeli u uloge koje glume, uspijevajući ih prikazati kao korumpirane, moći gladne gadove ali s dovoljnom dozom humora i zajebancije. Jedan od najvažnijih razloga te opuštenosti koja postoji među castom svakako je Iannuccijevo insistiranje da glumci ne pričaju nikakvim ruskim naglaskom već da govore onako kako govore kod kuće, britanskim ili američkim engleskim, što je i njihovu glumu učinilo prirodnijom te pojačalo komične efekte. Iannuccijeva satira vremenski se referira na Sovjetski Savez 50-ih, ali njegov film je i više od toga: to je ujedno i upozorenje da je borba za vlast i moć oduvijek bila jednako brutalna i okrutna, i takva je ostala do danas. Ne očekujte salve smijeha: očekujte pametno napisanu i režiranu i sjajno odglumljenu satiru izrazito pozorišnog karaktera.

5. A Quiet Place (John Krasinski, U. S.)

Došao je tiho i ušao u legendu, tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati veliki prošlogodišnji sci-fi/horor hit, film snimljen s relativno malim budžetom i bez nekih velikih očekivanja a koji se pokazao kao jedan od najvećih filmskih fenomena cijele 2018., ne samo financijski već i po utjecaju. Ideja filma je originalna: post-apokalitičan hororac u kojem gotovo uopće nema govora jer su Zemlju okupirali čudovišni alieni koji su slijepi ali savršeno čuju pa, ako želite preživjeti, ne smijete proizvesti niti najmanji šum. Gledati film gotovo bez zvuka, pogotovo u kinu, je fascinantno iskustvo, a još kad tome dodate da se cijeli film događa na jednoj farmi, taj osjećaj prijetnje, klaustrofobije i ljudske upornosti da opstaje čak i u takvim neljudskim uvjetima – sjajno! Unatoč elementima horora i ZF-a, film je ipak prije svega obiteljska drama o tome što je sve čovjek, ili u ovom slučaju žena jer filmom dominira Emily Blunt, spreman učiniti da zaštiti svoje najmilije. Plus, film je relativno kratak, kraći od sat i pol, pa ga se pogleda u cugu. Iako svi dobro znamo da je Hollywood danas derivativan stroj za pravljenje budalaština, tu i tamo pojavi se iskra originalnosti i domišljatosti: u 2018. to je bio ovaj film.

4. Utøya 22. Juli (Erik Poppe, Norveška) / 22 July (Paul Greengrass, U. S.)

Dva filma na četvrtom mjestu, otkud to? Ne po pitanju kvalitete, već po pitanju teme: naime, oba se bave masakrom na norveškom otočiću Utoya koji je 22. srpnja 2011. počinio desničar i psihopat Anders Breivik. „Utøya 22. Juli“ je bolji od ta dva, režirao ga je norveški redatelj Erik Poppe prateći kroz cijeli film jednu junakinju, tinejdžerku Kaju, koja se svih 70-ak minuta bori za preživljavanje. Film je snimljen u jednom kadru i događa se u realnom vremenu, traje točno onoliko koliko je trajao i sam masakr, i redatelj je uspio savršeno dočarati atmosferu panike i borbe za goli život prikazujući masakr kroz oči žrtve (sam Breivik u filmu se gotovo i ne vidi, osim kao prijeteća figura u daljini). Poppe je kroz kaju pokazao kako se čak i u takvim po život opasnim uvjetima može ostati čovjek, a fenomenalan i neočekivan twist na samom kraju filma tipično je skandinavski i ne vjerujem da bi to u nekom američkom filmu prošlo. O čemu se radi saznat ćete ako pogledate ovaj sjajan film.

Drugi flm koji se bavi ovim događajem je „22 July“ Paula Greengrassa koji prikazuje kompletnu kronologiju cijelog događaja, od Breivikovog podmetanja bombe pred zgradu Vlade u Oslu, samog masakra u kampu na otoku, policijske istrage pa do suđenja psihopatu. Greengrass filmu pristupa kao da je riječ o dokumentarcu: kirurški precizno i bez emocija prikazuje kako manijak ubija koga stigne, a najzanimljivije je to što i u ovom filmu, kao i u prethodnom, glume sve sami norveški glumci, radnja se događa na autentičnim lokacijama, ali se govori na engleskom i to mi je malo zasmetalo jer mislim da bi film bio mnogo bolji da su pričali na svom jeziku. Ali jebiga, Ameri ne vole čitati titlove pa je vjerojatno zato napravljen taj kompromis koji ovaj film čini za nijansu slabijim od prvoga, ali oba daju jednu fantastičnu sliku šokantnog događaja koji je potresao cijelu zemlju.

3. Roma (Alfonso Cuaron, Meksiko)

Jeste li primijetili kako glasači Oscara puše kurčine meksičkim redateljima posljednjih godina? Počelo je s Cuaronom i „Gravitacijom“ 2013., nastavilo se s Inarrituom dva puta za redom („Birdman“ 2014. i „Povratnik“ 2015.), niz je prošle godine nastavio Del Toro za „Oblik vode“, a ove godine nagradu za najbolju režiju, strani film, a lako moguće i najbolji film općenito dobit će ponovo Alfonso Cuaron za „Romu“. Roma iz naslova nije Rim, već kvart u Mexico Cityju u kojem je sam Cuaron odrastao, a u ovom epskom filmu šalje mu ljubavno pismo dok priča priču o životu jedne obitelji više srednje klase u turbulentnom razdoblju kroz koje je Meksiko prolazio početkom 70-ih godina. Yalitza Aparicio u glavnoj ulozi služavke Cleo je fenomenalna, film je crno-bijeli, prekrasno snimljen, Cuaron fino balansira događaje na obiteljskoj mikrorazini s onima oko njih (studentski prosvjedi, ulične bande, nemiri…) i pravi sjajnu ravnotežu između nemira na ulicama i nemira unutar jedne obitelji te unutar i jedne žene. Na trenutke pretenciozan, kako to Cuaronovi filmovi već znaju biti, ovo je ipak njegov najosobniji film do sada i jedan od najboljih.

2. Call Me By Your Name (Luca Guadagnino, Italija, U. S.)
Da, onaj gay film o kome su svi pričali prošle godine, pa čim je riječ o gayevima naravno da će ga Hadžo staviti visoko na listu jer je a) i sam prikriveni gay ili b) jer se folira da je kao liberalan i multi-kulti. Ili oboje. Pa, mislite što god hoćete, jebe mi se, ali ovaj film je visoko plasiran isključivo zahvaljujući svojim umjetničkim dosezima. Scenarij veterana Jamesa Ivoryja dobio je Oscara za najbolji scenarij, a da je pravde i pravice mladi Timothée Chalamet dobio bi i kipića za najbolju mušku ulogu 17-godišnjeg tinejdžera Elia koji, iako mu ni pica nije strana, otkriva čari kurca družeći se s 24-godišnjim Oliverom, post-diplomskim suradnikom njegovog oca arheologa. Film se događa u malom mjestu u Italiji gdje Elio s roditeljima provodi ljetne praznike, smješten je u razdoblje početka 80-ih, i ima snažnu nostalgičnu crtu koju je Guadagnino iznimno lijepo dočarao. Cijeli film je sjajan, ali vrijedi ga pogledati zbog scene pred kraj filma kada Eliov otac sinu drži sjajan monolog o prihvaćanju različitosti: u tih nekoliko minuta više je ljubavi i ljudskosti rečeno nego u svim biblijama, nesvetim pismima, papinskim poslanicama i sličnim pizdarijama. Film koji je u redu voljeti čak i ako niste gay.

1. Three Billboards Outside Ebbing, Missouri (Martin McDonagh, U. S.)

Nije bilo teško pretpostaviti, zar ne? Duhovni nasljednik legendarnog „Farga“, ne samo zato što je Frances McDormand i tamo i ovdje dobila Oscara za najbolju glumicu, već i zbog savršeno dočarane atmosfere američke redneckovske vukojebine čiju dosadnu svakodnevnicu razbije očajnički pokušaj majke čiju su kćer silovali i ubili nepoznati počinitelji prije šest meseci, da postavljanjem tri velika billboarda ubrza rad spore i birokratizirane lokalne policije u provođenju istrage. Woody Harrelson je ostvario jednu od uloga karijere kao lokalni šerif, no čak je i on ostao u sjeni jezičave Frances McDormand kao Mildred Hayes, kojoj uspješno parira jedino Sam Rockwell kao nasilni policajac rasist. Svatko od glavnih likova će na ovaj ili onaj način pronaći svoje iskupljenje – netko metkom u glavu, netko paljenjem policijske stanice, netko otkazom – pa film funkcionira i kao sjajna studija malomišćanskih karaktera. Ozbiljna i teška tema ovdje je prikazana na crnohumoran način i osjeća se malo štiha braće Coen, a sigurno ćete primjetiti i taj osjećaj američkog neovisnog filma 90-ih. Zanimljivo je da se scenarij kiselio u ladici osam godina prije nego što je konačno pretvoren u film, ali čekanje je bilo vrijedno – irski redatelj i dramatičar tako je precizno „skenirao“ sve likove ovog sjajnog filma kao da je cijeli život proveo u takvom gradiću. Remek djelo u svakom pogledu!

Zli Hadžo



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva