Sofija Knežević Sofijazz: Moje odluke su uvek bile samo moje, i dobre i loše, i teške i lake



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Sofija Knežević je uspešna džez umetnica, sa 16 godina je upisala džez odsek na muzičkoj akademiji u Gracu i bila je najmlađi brucoš u istoriji tog fakulteta koji je završila sa 20 godina, živi i radi u Njujorku gde niže profesionalne uspehe, u filmu Hermana Vaskeaa "Balkan Spirit" Sofija Knežević, Anđelina Džoli i Marina Abramović pričaju o Balkanskoj muzici, kulturi i umetnosti, Sofija je dobitnica brojnih priznanja i nagrada uključujući i Betty Carter Jazz Ahead i Tesla nagradu za dostignuća u muzici, brojnim mladim muzičarima je prenela svoje znanje kao predavač džeza u Njujorškoj muzičkoj školi, komponuje i muziku za filmove, bavi se humanitarnim radom i ponosno ističe da je poreklom iz Srbije.


Sa koliko godina si shvatila da će džez biti tako bitan deo tvog života?

Džez je nekako uvek bio bitan deo mog života iako u ranom detinjstvu toga možda nisam bila svesna. Ali mislim da je baš ta podsvest uticala na to da kasnije shvatim da se najviše osećam "kod kuće" kada pevam džez. Taj prirodni osećaj radosti, slobode, ljubavi i različitih drugih intenzivnih emocija koje su se preplitale sa realnošću i logikom, da bi na kraju pobedili neke, da kažemo preisplanirana sopstvena očekivanja o budućnosti i karijeri.

Vrlo mlada si krenula u značajne uspehe, da li si najčešće sama donosila velike i važne odluke ili u konsultaciji sa roditeljima, prijateljima...

Moje odluke su uvek bile samo moje, i dobre i loše, i teške i lake. Toga se velikim delom ponosim. Ja imam veliku sreću da su moji roditelji divni i da su zbog svog iskustva (oboje umetnici) imali dosta učešća u mojoj karijeri. Možda je nekad trebalo da ih slušam više nego što jesam, ali ne mogu nego da budem izuzetno zahvalna za svako iskustvo koje sam imala u životu.

Sarađivala si sa mnogim muzičarima, saradnja sa kojim muzičarima je tebi lično najdraža?

Sa mojim suprugom Eliot Mejsonom naravno, zatim sa Vintonom Marsalisom, Terensom Blansardom, Džejson Moranom i upravo shvatam da ću nastaviti da nabrajam još 20 ljudi, pošto je prosto nemoguće izdvojiti nekoliko (smeh). Svako s kim sam svirala uključujući mog gitaristu Nadav Peleda koji nema "veliko" ime u krugovima, je imao veliki uticaj na moje muzičko odrastanje.

Koju osobu iz sveta džeza smatraš najharizmatičnijom?

Vinton Marsalis i Kristijan MekBrajd su verovatno dva najharizmatičnija muzičara koje sam upoznala. Njihovo samopouzdanje i intelekt koji se pojavljuju na sceni i van scene su izuzetno dominantni, i prosto kad pričate s njima ne samo da im potpuno verujete već želite i da budete kao oni. I zapravo, poznavajući ih i posmatrajući ih možete naučiti mnogo stvari o tome kako biti uspešna osoba i izvođač.

Kako umetnici koji su poreklom iz SAD reaguju na činjenicu da si iz Srbije, iz Beograda?

Umetnici is SAD svi znaju gde je Srbija, što je neobično jer mnogim Amerikancima geografija nije jača strana, i uglavnom pomisle na Sibir kada kažem Srbija. Ali s obzirom da mi imamo dosta uspešnih muzičara sa naših prostora, i veliki broj kvalitetnih džez festivala na kojima su mnogo prisustvovali, i naravno (iz nekog čudnog razloga mnogo nas džezera igra tenis) Đokovića za koga muzičari znaju, svi uglavnom imaju samo sjajne asocijacije sa našom zemljom.

Šta je za tebe to što Beograd ima a Njujork možda nikada neće imati – i obrnuto?

Beograd ima tu romantičnu atmosferu Evropskog grada, gde idalje može da se vidi zalazak sunca hodajući bilo kojom ulicom, gde miriše reka i večito se čuje smeh i žagor iz prepunih kafića, ljudi koji ne zarađuju puno novca ali ipak uživaju- gde je Njujork potpuno drugačiji. Od visokih zgrada mora da se nađe posebno mesto da se gleda zalazak sunca, i za taj užitak mnogi ne žele da izdvoje vreme jer su prezauzeti pravljenjem još više novca i još više uspeha.
Nešto što Beograd nema, to je veliki broj džez klubova u kojima se svira sjajna muzika. I multikulturalnost koju donosi veliki broj različitih rasa.

Da li sebe smatraš dobro organizovanom?

U tradicionalnom smislu definitivno ne, ali u nekom mom čudnom smislu mislim da jesam. Definitivno sam postala mnogo organizovanija otkad sam rodila dete. Mislim da je svako morao da postane organizovan sa malim detetom, jer dan je kratak, a obaveza puno, čak i ako niste jako fokusirani na karijeru kao ja.

Da li voliš da imaš detaljan plan ili bolje funkcionišeš bez detaljnog planiranja?

Do skoro sam mislila da mi ne treba plan, ali sam shvatila da samo podsećanje - nekoliko reči napisanih na papiru, telefonu ili tabli me čini mnogo efikasnijom u završavanju obaveza i radu na sebi i umetnosti. Zapravo prvo je bitno postaviti ciljeve, i za mene to nije samo jedan, već nekoliko i onda raditi na svakom po malo, a gurati jedan posebno i samo dodavati kad se jedan dostigne. I to ne samo za novu godinu, nego svakih pola godine, analiziranje zadatih i dostignutih ciljeva i dodavanje/menjanje liste. To se definitivno dokazalo najuspešnijim.

Šta je trenutno aktuelno, na čemu trenutno radiš?

Trenutno sam u procesu završavanja grafičkog dela prve knjige, i onda se nadam da ćemo uspeti da štampamo i izdamo do proleća 2019, i paralelno sa tim pišem muziku za svoj prvi solo album, koji sam nadam da ću završiti u toku sledeće godine takođe.

Sofiju Knežević intervjuisao Dragan Putnik



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva