Najnoviji roman K. S. Robinsona nudi detaljnije obrise jedne vrlo moguće budućnosti koja nam je donekle već predstavljena u Mars trilogiji: Swan Er Hong je rođena u koloniji na Merkuru a Fitz Wahram je rođen na koloniji na Titanu i na jednom nivou ovo je priča o njima, ispričana onako kako se već pričaju priče o čovekovom traženju i nalaženju srodnih duša. Ali na mnogo drugih nivoa ovog provokativnog romana, ta ljubavna priča je samo šećerasta glazura na jednoj poprilično gorkoj piluli: Swan Er Hong ima 135 godina i nije žena, baš kao što ni Fitz Wahram nije muškarac. Odnosno, da budem preciznija, Swan jeste žena, ali je ujedno i muškarac, baš kao što je i Fitz Wahram muškarac sa maternicom. I ne, ne radi se ni o kakvoj anomaliji danas nam poznatoj kao hermafroditizam, nego o zdravoj i funkcionalnoj ginandromorfiji kao rezultatu genetske manipulacije u svrhu produžavanja životnog veka. U 2312, najstarije ljudsko biće ima 210 zemaljskih godina i ne pokazuje nikakve očigledne znake dotrajalosti, a upravo to i jeste nivo na kom 2312 najbolje funkcioniše i na kom ima najviše uticaja.



Swan i Fitz su odlično ponuđeni kao predstavnici različitosti: Swan rođena na koloniji ekstremno blizu Suncu, Fitz na koloniji maksimalno udaljenoj od Sunca; Swan je umetnica koja u industrijsko teraformiranje unosi estetske kanone, Fitz je diplomata i krajnje trezven političar; Swan je nesposobna (ili možda samo nevoljna) da održi intimni odnos čak i sa jedinim biološkim detetom, dok je Fitz deo petočlanog braka i roditelj u obe varijante; Swan je ekstremno kiborgizovana (kvantum kompjuter implant, sijaset bioloških, pa čak i jedan ksenomorf), Fitz je prirodno ružan u doba ekstremno pristupačne bio-kozmetike; Swan je temperamentna i ishitrena do granice brzopletosti, Fitz je introspektivan do granice autizma… u nekom krajnje pojednostavljenom gledanju na bračne veze, Fitza zamišljam kao konzervativnu protivtežu ponekad preteranom samopouzdanju sa kojim Swan kreira i suočava izazove. U tom smislu, Swan i Fitz predstavljaju i dve osnovne čovekove težnje i strepnje: progresivna Swan i konzervativni Fitz se nadopunjuju makar utoliko što Swan mora da isproba i pokuša sve što je u njenoj moći, dok Fitz, naoružan beskrajnim strpljenjem i iskrenom ljubavlju, sanira posledice tog ponekad poprilično bezobzirnog entuzijazma.

Čovekova dijaspora koja se u 2312 proteže čitavim sunčevim sistemom nudi bizaran sklop krajnosti naših filozofija i mentaliteta, to od krajnjeg defetizma pa sve do jednako neopravdanog optimizma. Naravno, defetistički kraj te duge je na samoj Zemlji, koju 2312 nudi baš u onakvom stanju kakvog ga već danas predviđaju analize rasta pregrevanja i otapanja polarne ledene mase. S druge strane, kolonisti Dijaspore svojim mentalitetom i filozofijom uvelike odražavaju sopstvenu okolinu: rođeni u klaustrofobičnim, samodovoljnim gradovima-kolonijama, oni naprosto ne žele da budu deo bilo kakvog velikog kolektiva, a možda čak ni neke krajnje labave političke alijanse kakvu u romanu predstavlja Mondragon. U 2312, “balkanizacija” predstavlja mentalitet samodovoljnih enklava rasutih u ogromnosti dijaspore, enklava koje insistiranje na sopstvenim specifičnostima u velikoj meri opravdavaju (ili bolje, kamufliraju) nekim vidom kvazi-patriotizma za sopstvene gradove-kolonije. U takvom kontekstu, jedino je pouzdana čovekova nepouzdanost koja i dalje izvire iz njegove suštinske nesposobnosti da održi skladan korak sa sopstvenim tehnološkim napretkom.

U neku ruku, pretpostavka ekspanzije kakvu nudi 2312 nije ni malo nerealna sa tehnološke tačke gledišta, ali svejedno se na momente doima vrlo smelom i teško prihvatljivom u svojoj radikalnosti. Jedna od najbolnijih tačaka ogleda se u Robinsonovom naizgled hladnom razmatranju sumraka Zemlje, dok insistira kako će čoveku biti znatno lakše teraformirati asteroide i mesece negoli opraviti uništenu rodnu planetu. U tehnološki izuzetno potkovanom kontekstu kojeg 2312 nudi, ta dilema je ekspertno predstavljena i obrazložena, ali opet, teško je ne biti ranjen lakoćom kojom 2312 pretpostavlja da ćemo tako lako odustati i od rodne planete i od tradicionalnog ljudskog tela. Ne kažem da to izgleda neverovatno samo po sebi, ali ipak, po pitanju skale i radikalnosti transhumanističke platforme, pomalo šokira činjenica da KSR sve to smatra ostvarivim u kontekstu tako bliske budućnosti.

2312 je smeo i provokativan roman koji je rešio da svoje najkontroverznije transhumanističke dileme sračunato ponudi kroz prizmu jedne naizgled tradicionalne ljubavne priče, i time im je donekle zamaglio fokus i otupio oštricu, ali sečivo je tu svejedno prisutno, sve i ako je vešto obloženo književnim baršunom.  
 
Lidija Beatović