Ruke su tokom postojanja čovečanstva imale velike uloge kada su umetnost, politika, sport i druge sfere života u pitanju. Kao inspiracija za nastanak mnogih umetničkih dela, ruke su zastupljene od davnina do današnjeg dana. Tako je u jednog argentinskoj pećini pronađena je zidna slika naslikana dlanovima u negativu 11.000 godina pre Nove ere. Poznati su i Da Vinčijeva „Studija ruku“ iz 1474. godine i Mikelanđelova „Kreacija Adama“ iz 1512. godine. Takođe su se ruke našle i u pesmama „Black Sabbath“-a, „Soundgarden“-a, „White Stripes“-a i mnogih drugih. Treba pomenuti i poznatu teoriju zavere o navodnoj smrti Pola Makartnija označenoj rukom iznad njegove glave na omotu albuma „Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band“, gol Dijega Maradone na Svetskom prvenstvu 1986. godine i teorije zavere o navodnom masonskom rukovanju velikih političara.

Italijanskoj autorki po imenu Barbara Baraldi su upravo ruke (ruka?) poslužile kao inspiracija da napiše ovu priču. Prvobitno plodan i nagrađivan pisac horor romana, Barbara Baraldi je prema sopstvenom priznanju ispunila veliki cilj dobivši mogućnost da bude strip scenarista. Crtež je potpisao niko drugi do legendarni Nikola Mari, jedan od mojih omiljenih crtača koji me je „kupio“ još 2009. godine „Poslednjom kartom“. Mari inače može da se pohvli saradnjama sa velikim imenima kada su Dilan Dog i italijanski strip uopšte u pitanju. Pored Ticijana Sklavija sa kojim je imao najdužu saradnju, sarađivao je i sa Đuzepeom De Nardom, Paskvaleom Rujuom, Paolom Barbato, Mišeleom Medom i mnogim drugim scenaristima.

Priča koju su dvoje pomenutih autora kreirali jeste spoj horora i trilera, onoga na šta smo navikli kada je serijal Dilan Dog u pitanju. Karakteristično za ovu priču jesu kompleksne dileme egzistencijalističke prirode sa kojima se ljudi u savremenom svetu susreću. Kroz lik Dilanove klijentkinje Anite Novak, mlade i veoma uspešne slikarke koja je ostala bez desne šake se „provlače“ pitanja poput toga da li je umetnički talenat dar ili prokletstvo, kratak vek i svrha ljudskog života, da li materijalne stvari mogu da usreće čoveka i da li uopšte postoje slučajnosti. Ipak, i pored maestralnog i upečatljivog Marijevog rada na crtežu (čak je i hičkokovski prirodao sebe u jednoj slici), scenario odaje utisak neiskustva. Upravo nedovoljno produbljena egzistencijalistička pitanja, manjak fokusa na važnim sporednim likovima, nemogućnost da se zadrži osećaj neizvesnosti, pa čak i neukusne reference na muziku „Nine Inch Nails“-a i „Joy Division“-a donekle čine ovu priču od 100 strana „plitkom“. Ipak, ne treba biti diskriminativan prema pisačkom radu Barbare Baraldi kada je strip u pitanju. Naprotiv, željno iščekujemo neku novu i zreliju epizodu u budućnosti!

Ilija Najdanović