Ne volim previše da recenziram albume omiljenih bendova. Uvek postoji bojazan da ću se ponavljati, a takođe da ću biti previše strog u oceni novog materijala. Nekim bendovima, a i albumima treba više preslušavanja da bi “stvari legle na svoje mesto”, mada sa bendom kakav je Riverside to nikad nije bio slučaj. Od prvih taktova pesme “Out Of Myself” i refrena “Voices in my head” zaljubio sam se u Riverside do ušiju. Evo, petnaest godina kasnije i dalje smatram ovaj bend za jedan od pet omiljenih i vrlo često ga slušam. Neki dan sam iz vrlo pouzdanih izvora čuo vest da dolaze na proleće u Srbiju da promovišu novi album “Wasteland” pa je red i da napišem nešto o njemu…
Kao prvo, album je odličan. Tu nema greške. To se dalo naslutiti i slušanjem prva tri singla/spota koje je u zadnje vreme gospodin Duda izbacivao periodično na YT. Odlaskom Piotra Grudzinskog na “onaj svet” bend je nastavio kao trio gde je Mariusz preuzeo sviranje svih žičanih instrumenata, a na ovom albumu ima pomoć u vidu gostiju: Macieja Mellera iz gotovo isto tako fernomenalnog poljskog benda Quidam, ali, nažalost, nezasluženo ne baš tako popularnog koji je svirao gitaru na četiri pesme, Mateusza Owczareka iz benda Lion Shepherd koji gaji prilično sličan zvuk Riverside-u, a koji je odsvirao sjajan gitarski solo u “Vale Of Tears” i Michala Jeloneka, violinist klasičnog obrazovanja koga bolji poznavaoci poljske scene znaju iz bendova Ankh i Closterkeller, koji je svirao violinu u nekoliko pesama.

Iako sam očekivao prilično “miran” i atmosferičan album, on je takav u jednom svom delu, ali ima i žešćih momenata koji nas podsećaju na početke Riverside-a i njihove prve albume.

Album počinje dvominutnim skoro “a capella” lamentnim uvodom “The Day After” i zvukom violine da bi ga sjajan gitarski rif  prekinuo i podsetio da je ovo ipak rock/metal ploča. “Acid Rain” ima neku sličnost sa već pomenutom “Out Of Myself” i idealna je za pravi početak albuma jer u sebi nosi sve što ćete čuti u ostatku materijala: izvrsne gitarske deonice, sjajan “flojdovski” solo, ali i klavijaturne pasaže, upečatljiv bas, horske vokale…
”Vale of Tears” je prvi singl sa albuma koji se pojavio još pre nepuna tri meseca i njega sam već prilično islušao. U pitanju je pishodelična metal stvar koja na trenutke prelazi u akustičnu baladu i vraća se natrag u čvršći zvuk. Sledeća, “Guardian Angel” je prava akustična balada sa skoro country šmekom, a “Lament” samo počinje u istom modu, ali ga “gitarski rad” i kasnije zvuk violin baca u skoro “gothic” vode. “The Struggle For Survival” je najduža na albumu i očekivano, uz naslovnu, najkompleksnija. Moglo bi se reći da je prava “progressive” pesma sa stalnim menjanjem tempa i ritma. Uz to je i instrumentalna, sa klavijaturama u prvom planu. “River Down Below” je bezrezervno maestralna i moj je favorit na ovom albumu. Samo ću vam reći da bi mogla da bude pandan “Lazarusu” od Porcupine Tree Ili nekoj od najboljih pesama Anatheme u novijem periodu. Asocijacija na Pink Floyd se podrazumeva. Naslovna pesma je kako sam već napisao, kompleksna i kroz svojih osam minuta menja žanrove, ritmove i atmosferu vrlo lako i skoro neprimetno. Album, očekivano, zatvara odlična balada “The Night Before” u kojoj je najjači momenat fantastični zvuk klavira.

Na kraju, ne mogu reći da sam bio skeptičan, ali dobio sam više nego što sam očekivao. Izvanredan album.

Zoran Popnovakov