Ian Anderson i ekipa su rešili da u okviru svoje turneje kojom proslavljalju pedeset godina postojanja benda Jethro Tull posete prestonicu Srbije, u nedelju, 14. oktobra. Beograd im je uzvratio punim Sava centrom, a koncert je realizovan od strane Avalon Produkcije.
 

Početak ove, mogu slobodno reći, muzičke predstave bio je zakazan za 20 časova. U to neko vreme su i otvorena vrata sale, a pola sata potom je krenuo spektakl. Upalio se veliki televizor, na ogromnom video-bimu koji je krasio scenografiju, i na njemu krenuše neki od spotova iz najranijih dana uz zvuke Jethro Tull numere ,,Beggar’s Farm’’. Nedugo potom na pozornicu izleću bubnjar Scott Hammond, basista David Goodier, pijanista John O’Harra i gitarista Florian Ophale. A tu je i on, glava, vokal i flauta sastava, legendarni Ian Anderson. Počeli su sa ,,My Sunday Feeling’’ i ,,Love Story’’ i momentalno poslali poruku da će ovo biti šou koji će svi prisutni doveka pamtiti.

Prvo obraćanje Andersona publici usledilo je pre numere ,,A Song For Jeffrey’’. Bilo je to ujedno i prvo obraćanje nekog od prijatelja grupe ili bivših članova benda putem unapred pripremljenog video snimka. Kako naslovu pesme priliči prvi je bio nekadašnji basista, a danas umetnik – Jeffrey Hammond. Nakon nje se pojavio gitarista sa prvog albuma ,,This Was’’ iz 1968. godine Mick Abrahams, a odmah potom i bubnjar iz istog perioda Clive Bunker. Prvi kod stvari ,,Some Day the Sun Won’t Shine for You’’, a drugi kod ,,Dharma For One’’. Ian se nije libio da zbija šale na račun svojih nekadašnjih, ali i sadašnjih kolega, pa je kod potonje isprozivao današnje bubnjare kako ne neguju više princip solaža u sred kompozicije.

Joe Bonamassa nas je takođe pozdravio, a ni Tony Iommi nije ostao dužan. On je uspeo davnih dana i jedan live nastup da zabeleži sa Jethro Tull-om, pre nego što je oformio Black Sabbath. Najavio je jednu od retkih ne-Jethro Tull pesama, njihovog aranžmana Bach-ovu ,,Bourrée in E minor’’. To je bio delom i manir svirke - da i njihove numere aranžmanski doteraju, u čemu su besprekorno briljirali. S obzirom na to da su mesta bila sedeća, publika je aplauzima, praćenjem ritma rukama, povicima i ovacijama odavala poštovanje prikazanom i samom bendu, koji eto, već pedeset godina krstari svetskim r’n’r morem. Pretposlednja pesma, prvog dela seta, bila je ,,My God’’ koju su u Americi, po rečima Andersona, anatemisali, dok su za kraj odabrali rapsodiju ,,Thick As A Brick’’ sa istoimenog albuma iz 1972. godine.

Prvi čin ove muzičke predstave je trajao četrdeset minuta i okončan je u 21.20. Usledila je dvadesetominutna pauza, gde je Ian pozvao fanove da pazare nešto od merch-a koji su ovi veterani poneli sa sobom. Veliki broj poznatih lica srpske rokenrol scene se mogao primetiti u masi. Tu je bio Đule iz Van Gogh-a, Žika iz Yu Grupe, rok kritičar Petar Janjatović itd. Sava centar je takoreći vrveo od ljubitelja Jethro Tull-a.

Drugi čin je startovao u 21.40. Krenuli su sa fragmentom ,,A Passion Play’’, da bi odmah potom žestoko skočili na ,,To Old to Rock ’n’ Roll: Too Yound to Die!’’. Ni u drugom delu nije manjkalo gostiju sa video-bima. Pred božićnu kompoziciju ,,Ring Out, Solstice Bells’’ pozdravio nas je Joe Elliot iz Def Leppard-a, da bi se nakon nje prikazao prvi pijanista grupe – John Evan i najavio ,,Heavy Horses’’, moju omiljenu njihovu stvar. Do koje mere je bend uvežban govori i činjenica da su uspeli da sinhronizuju svoju svirku sa video pratnjom i ženskim vokalom sa matrice, koju je ujedno i VJ ovaplotio. Zaista predstava vredna svake sekunde pažnje.

Koliki su profesionalci u pitanju i koliki je Ian virtuoz na flauti, pokazala je sledeća pesma – srednjovekovna ,,Pastime With a Good Company’’. Više puta sam pomenuo video pratnju sa video-bima, ali moraću i ovog puta. Svaka numera je imala svoj vizuelni prikaz. Negde su to bili stari snimci benda, negde slike omota ploča, negde je vizuelizovan sam sadržaj kompozicije, tekst ili poruka, a sve je to bilo usklađeno i izrežirano do poslednjeg detalja. Na momente je prikaz bio do te mere dobar da je krao pogled i koncentraciju sa svirke na platno.

U finiš se ušlo meni takođe dragom numerom ,,Farm on the Freeway’’, da bi nam nakon toga Slash najavio ,,Aqualung’’ sa istoimenog albuma iz 1971. godine koji je najbolju reakciju mase izazvao. I ova stvar je donela sinhronizaciju na liniji bend-video-vokal sa matrice. Fenomenalno. Ovom trakom su planirali da se oproste od beogradske publike, ali su se ubrzo vratili i za sam kraj odsvirali sa istog albuma ,,Locomotive Breath’’. Preko platna su nas na posletku upoznali sa članovima benda i crew posadom. Uz poklon, nakon dva sata trajanja predstave, Jethro Tull se otisnuo u dalje avanture i ostavio beogradske fanove u jednom lepom raspoloženju i sa slikom koja će dugo vremena boraviti u našim sećanjima.

Sa pedeset godina karijere, preko dvadeset studijskih izdanja i trideset umetnika koji su na ovaj ili onaj način bili deo grupe, Jethro Tull ostaje jedan od najznačajnijih živih r’n’r sastava. Sa onolikom energijom na bini, idejama samog koncepta nastupa, virtuoznošću na instrumentima, kao da su u zenitu karijere, a ne veterani. Odavno rekoše da su prestari za rokenrol, a meni se čini da su tek krenuli i da neće uskoro stati. Pa neka tako i bude.

Nemanja Mitrović Timočanin