Paris, Texas predstavlja jedinstvenu dramu nemačkog reditelja Wima Wendersa (prema scenariju L.M. Kit Carsona i Sama Sheparda), snimljenu u SAD. Glavne uloge tumačili su Harry Dean Stanton, Dean Stockwell i Nastassja Kinski, briljantnu fotografiju potpisuje Roby Muller, dok se vanvremenskom muzičkom podlogom pozabavio legendarni Ry Cooder...

Wim Wenders
      Izgubljen u izmaglici amnezije i krize identiteta, Travis Henderson (Hari Din Stanton) luta nepreglednim prostranstvima pustinjskog Teksasa u pokušaju da obnovi vezu sa bratom Waltom Hendersonom (Stockwell) i sedmogodišnjim sinom, u potrazi za bivšom suprugom Jane Henderson (Nastassja Kinski)... Hari Din Stanton u svojoj naizgled čudnoj misiji nalik je na propovednika koji luta prašnjavom pustinjom američkog bespuća u potrazi za novim životnim smislom u svetu bez duše, iskrene ljubavi, svetu otuđenosti gde su ljudi usamljeni i u gomili i unutar nečega što je preostalo od nekadašnjeg temelja normalnog života, nekadašnjeg porodičnog života. Samoizolujući se od spoljašnjeg sveta i kažnjavajući sebe na taj način za sve dotadašnje životne promašaje, neprilagođen i ekscentričan, on kreće u višegodišnju potragu za izgubljenom ljubavlju i ponovnim pronalaženjem smisla svom bivšem porodičnom životu...

    Paris, Texas je film sa onom vrstom strasti i spremnosti eksperimentisanja koji su bili češći pre 15 godina nego sada. Ima više zajedničkog sa filmovima kao što su ,,Pet lakih komada“, ,,Easy rider“ ili ,,Ponoćni kauboj“ nego sa nekim video igricama koje su pobednici na bioskopskim blagajnama 80-ih godina. To je istinit, dubok i briljantan film, reči su kritičara tih godina...

    Dirljivi, hipnotički zanosan, vibrirajući zvuk slajd-gitare Rej Kudera uvodi nas u duge, kontemplativne kadrove američke divljine, nepreglednih prostranstava veličanstvene prirode američkog Juga, američkog Teksasa. Niotkud, pojavljuje se čovek, izgubljen, sićušan, beznačajan i zbunjen, i iz dna veličanstvenog kadra kreće  neodređeno da luta i nestaje u dubini mizanscena... Pročišćenim, sofisticiranim filmskim izrazom otvara se metaforična i istovremeno životna priča o čoveku i njegovim lutanjima, traženju, iskušenjima, nesmotrenostima, zaboravu i pronalaženju... Izgubljen identitet, razoren brak i dečiji snovi, lutanje i povratak domu, napokon pronađenoj iskrenoj emociji...

    Neverovatna je stvar u vezi sa filmovima da, iako se naizgled bave vidljivim svetom, oni neke nevidljive stvari mogu učiniti vidljivim. Filmovi mogu nadići naše živote, mogu pokazati nešto izvan vidljivog sveta, nešto što smo zaboravili ili navikli da više ne gledamo. Filmovi nam, prikazujući određeno vreme, zaista mogu pružiti ideju o večnosti.

    Pred gledaocem se otvara veličanstvena priča Sema Šeparda, pretvorena u vizuelno remek delo sedme umetnosti, magična slika izbledele i beživotne teksaške pustinje unutar koje luta godinama izgubljeni čovek u potrazi za svojim pređašnjim životom, porodicom, ljubavi i svim onim sponama koji život u metaforičnim, pustinjskim predelima naših života čine jedinim mogućim i podnošljivim... Predivna fotografija Robija Milera, naglašena montažom i dugim, melanholičnim, usporenim kadrovima, uz izvrsnu muzičku podlogu velemajstora gitare - Rej Kudera, koji svojim  klizajućim blue notama oživljava autentične predele američkih nepreglednih prostranstava, i glumačku, vizuelnu harizmu zagonetne Nastasje Kinski koja naprosto pleni lepotom i senzualnošću, čine ovaj briljantni Wendersov film moćnom metaforom o životu, traganju, emocijama i večno krugu unutar koga se sve odigrava i ponavlja.

...Pustinje su moji omiljeni pejzaži, zato što su one poput praznog platna. Mnogo je lakše zamisliti filmske junake u pustinji nego u nekom drugom pejzažu koji je već određen različitim elementima. Pustinja je potpuno prazna, tako da je ostavljeno vašoj mašti da dopuni ono što nedostaje. Naravno, pustinje i gradovi imaju mnogo toga zajedničkog. U velikom gradu možete da budete usamljeniji nego u pustinji. U pustim predelima ima neka vrsta neprekidnog horizonta, horizont se pomera na neki čudan način sa vama gde god da idete, tako da nikada ne možete da ga dosegnete. To je poput nekog večitog izazova da se krećete, idete dalje i tragate za onim što se skriva iza praznog horizonta...

    Meditativna muzička podloga, u kombinaciji s impresivnom fotografijom koja se sastoji od kontrasta prašnjavog, narandžastog tla( nepreglednih brisanih prostora američke mistike) i prozirno-plave romantike neba, učinili su Wendersovo remek-delo fantastičnom i nezaboravnom vizuelnom predstavom, maestralnim filmskim ostvarenjem za sva vremena... Paris, Texas antologijski je road-movie maestra Wendersa, pravi umetnički film,  senzibilni portret predela izbledelog od sunca, obojenog melanholičnim tonovima besmrtnog bluesa... Paris, Texas ostaje film posvećen sanjarima, veličanstveno delo Vima Vendersa koje iskreno i otvoreno progovara moćnim slikama i muzikom o čovekovoj samoći, patnji, žrtvovanju, praštanju, nadanju i, napokon, o najvećem blagu sveta ... o ljubavi...

   Na neki način, ja sam u isto vreme staromodni filmadžija koji gleda u nebo i traži povoljan trenutak da okrene ručicu kamere, ali i nezasiti video manijak čija kamera ne prestaje da radi, jer kada ona stane, prestaće da postoji i svet na koji je usmeren njen objektiv.

    Gledati filmove Wima Wendersa, znači uživati u poeziji vizuelnog, prefinjenog, tananog... Znači prepuštati se totalnoj filmskoj magiji, čistom jeziku, jeziku pokretnih slika bez nepotrebnih primesa koji misli i reči transponuje u čisti umetnički doživljaj... Transponuje vaše snove u večnost trenutka gde prestaje zaborav, zaborav ukroćen svetlošću objektiva.

Dragan Uzelac