Kada sam pre nekoliko meseci čuo da moj omiljeni pevač, Ray Alder, napušta moj omiljeni Redemption da bi se fokusirao na svoj matični Fates Warning (koji mi je, jelte, takođe omiljen) ali da mu se sprema ekspresna zamena u vidu Toma Englunda, glavnog vokala benda Evergrey (kojeg, opet, takođe često slušam, ali ne mogu reći da mi je omiljen) bio sam vrlo skeptičan u pogledu toga kako će Redemption nastaviti svoj put.

Prilično zastupljeni u medijima, momci iz Redemption-a su još negde u februaru, najavili novi album za kraj jula, a takođe su najavili i pojačanje za klavijaturama, Vikrama Shankara, poznatog po radu sa bendovima Gravity, Meridian i Lux Terminus (sva tri su prog metal žanra).

Kao što rekoh, bio sam skeptičan nekih tri po minuta prve pesme na albumu, “Eyes You Dare Not Meet in Dreams” kada je posle solo deonice Englund za nijansu niže (da sam išao umuzičku školu mogao bih vam reći za koliko niže, ali nisam) od prethodnog dela pesme zapevao “There’s a vision in your nightmares, And eyes you dare not meet…” rekao sam sebi – “To je to! Redemption u punom sjaju!” To je taj spoj harmonije i tehnikalija u pravom odnosu. Kad se tome pridodaju odlično pevanje, pametni tekstovi i fantastična produkcija dobijete bend koji od svog postanka i prvog albuma, negde 2003. godine preti da će velikane prog metala skinuti sa trona. Još od “Snowfall On A Judgement Day” sam sumnjao,  na prošlom albumu “The Art Of Loss” znao da je to vreme došlo, a ovaj album mi je to i potvrdio.

Sjajne “Someone Else’s Problem,”The Last Of Me”, “Little Men”, prelepa metal balada na kojoj bi joj pozavideli i Scorpions - “And Yet” , nešto melodičnija “Indulge In Color” ima prelepe pasaže na klavijaturama, a tu je možda i najbolja na celoj ploči -  “Impermanent” , kao i odličan cover meni ne baš omiljenih U2, “New Years Day” koja mi na prvih par slušanja nije legla i smatrao sam da je višak, ali sada mislim da je odlično odsvirana i da nije puka kopija već je bend utisnuo neki svoj pečat, a to je kod obrada najvažnije. Naslovna “Long Night’s Journey Into Day” na početku ima šmek jednih Dream Theater, ali se brzo melodija razvija u pravu energičnu “Redemption style” gromadu.

Šezdeset pet minuta ovakvog albuma uvek brzo prođe, pa ko želi može da nabavi i deluxe izdanje gde će dobiti dve bonus pesme. Sve u svemu, album urađen baš po mom ukusu. Tom Englund je raspršio sve moje strahove i otpevao bolje nego ikad, a Nicolas van Dyk i bratija iskomponovali i odsvirali još jedno remek delo, pravi moderni prog metal album, agresivan i melodičan u isti mah, i komplikovan i zarazan…

…Preporuka kao kuća !  

Zoran Popnovakov