Iskren da budem, pisanje književnih recenzija je izašlo iz prohteva lične prirode: želeo sam da pišem o knjigama koje sam čitao, da podelim sa ljudima utiske, da ukažem narodu: „Ljudi! Ovo je dobar roman! Ovo je maestralna zbirka priča! Ovo, vidite, ovo, to MORATE pročitati!“! Ni na pamet mi nije palo da će ljudi moje tekstove zaista čitati (paradoksalno, znam), i da će to prerasti u nešto polu-ozbiljno, jer od ozbiljnog bežim kao đavo od krsta.

I sad je došao trenutak da moram napisati tekst o knjizi MAJSTOR SUDNJEG DANA, a strah me obuzima, jer ne verujem da mogu napisati bolji prikaz romana od osobe koja je prevela ovo sjajno delo i koja je napisala par stranica o istom na kraju same knjige.

Moram priznati da se, na neki način, stidim sledećih redova. Ali, pokušaću, pa šta bude.

Ukratko: Peruc je stvarno dobar pisac. 

MAJSTOR SUDNJEG DANA je roman koji najviše potpada pod žanr detektivskih romana. No, ovo nije samo detektivski roman: ovo je mešavina žanrova, u njemu ima i fantastičnih elemenata, mada su mene u romanu najviše oduševile psihološke distrozije glavnog junaka. Roman me podsetio na Edgar Alan Poa i njegove detektivske priče, ali možda bi najbolja analogija, najbolje poređenje bilo sa Borhesom. Isti je, naime, bio toliko oduševljen Perucom, da ga je popularizovao u Argentini.

Radnju ove knjige kazuje (čuj, kazuje!!!) nam baron fon Još.

Fabula romana je smeštena u Prag (Beč?), negde oko 1909. godine. Ključni događaj se dešava unutar prvih pedesetak stranica: čovek raspravlja sa svojim gostima o čudnim samoubistvima što se dešavaju u gradu, potom odlazi u sobu i vrši sucid. Barona fon Joša optužuju da je nagnao svog domaćina na samoubistvo.

Od tog trenutka fabula dobija dozu nadnaravnog, i dok pratimo likove u njihovoj poteri za istinom, za nevidljivim neprijateljem koji nije od krvi i mesa, za duhom prošlih vekova, mračni hodnik u prošlost se širi, a na kraju tog hodnika ih čeka monstrum kojem se nisu nadali.

Knjiga je sjajno napisana. Mnogi detalji ostaju u sećanju: suluda rasprava o muzici, baronove halucinacije, neprijatelj koji je toliko debeo da ne može napustiti svoj dom... Ali ono što je u meni proizvelo usklike oduševljenja, zbog čega sam zaista nastavio da čitam ovo delo jeste psihološka razrada glavnog lika, ta psihologija krivice, potreba da pamtimo užase, pa čak i falsifikujemo prošlost da bi nam bilo oprošteno, da bismo se opravdali i bili shvaćeni.

A tu, ljudi moji, tu Peruc ne omanjuje: fantastični elementi, pitamo se, odakle oni potiču? Pisac nas malo-malo navodi na pogrešan trag: to je droga, kaže, da, baš ona droga kojom je Čo'ek s' plan'ne vladao hašaišinima. Potom nam kaže: a da li je to stvarno tako? A možda je to nešto drugo, možda to uopšte nisu fantastični elementi, ma koliko god čitalac želeo da poveruje u njih? Možda se ispod te nadnaravne koprene krije istina koja je prisutna, koja nam bode oči, ali u koju ne želimo da poverujemo, jer, pobogu, ne može to tako biti!!!

I to je blago kojim nas Peruc časti. U romanu postoji priča unutar priče, značenje unutar značenja i misterija koja ide dublje od toga ko-je-ubica. Kao i Borhes, Peruc naglasak stavlja na ono što stoji u senkama, i ponekad se čitalac začudi kad ne dođe do nekog obrta koji je očekivao (jer pobogu, pročitao sam toliko detektivskih romana da znam na koji način funkcionišu) ali upravo u tome je čar, zar ne, čar prave misterije, čar detektivske priče, da ne znamo šta će se dogoditi na sledećoj stranici.

A tamo, na kraju, čekaju nas Džekil i Hajd, čeka nas ono što nam sve vreme stoji pred očima ali u šta ne želimo da verujemo. 

Dakle, ako volite:
·         Horhe Luis Borhesa
·         Edgara Alana Poa
·         Artura Konana Dojla
·         Jana Fleminga
·         Luiđi Pirindela
·         I ostali narod koji ima-ili-nema-veze-sa-ovim-piscem

Uzmite u ruke roman MAJSTOR SUDNJEG DANA koji potpada pod žanr magijskog realizma, protkanog misterijom i psihopatologijom!, i Č-I-T-A-J-T-E!

Vladimir Bjelajac