Moji stari pajdaši iz Gužve u 16-ercu napunili su 25 godina bivstvovanja na sceni i tim povodom održali su veliki koncert na otvorenom kod popularne osječke Školjke. Došla im se pokloniti bulumenta ljudi, uključujući neke matore dripce koji ih se sjećaju još s početaka karijere, pa sam se među njima našao i povodljivi ja… 
 

Ekipa iz Gužve i ja znamo se maltene od njihovih početaka, kada sam ih sredinom 90-ih gledao kako nastupaju po mjesnim zajednicama s ekipom iz Debelog precjednika, Why Stakla, COG-a, Leave, Pučke kuhinje i mnoštva drugih underground bendova s tada bujajuće osječke rock scene. Bili su to zadnji trzaji „odnarođenog“ režima i „tamnice naroda“ iz 80-ih u kojoj su mjesne zajednice imale važnu ulogu u promoviranju rock scene: tada su došli „demokracija“, „uljudba“ i slična govna i MZ-ovi su danas uglavnom mjesta gdje penzići čitaju novine, igraju šah i mjere tlak i šećer. To je nama naša borba dala…

Bio sam dobar s njima jer smo se često viđali po koncertima. Zapravo, nikada nisam bio neki veliki fan glazbe benda, moj đir su prije bili Debeljaci, Stakla ili Grupa tvog života (koja je nastala nešto kasnije), ali su bili dobra ekipa za zajebavat’ se. Često smo se viđali po kojekakvim sumnjivim mjestima čak i kad sam otišao raditi u Zagreb, no sredinom prošlog desetljeća malo po malo putevi su nam se počeli razilaziti: kod njih je to bio klasičan sindrom pos’o-kuća-birtija, žena, djeca, posao, mali milijun obaveza, a kod mene prerastanje punka i okretanje nekim drugim glazbenim sadržajima. Iskreno, ne pamtim kad sam zadnji put bio na svirci ovog benda, ali kad je kucnuo čas da se obilježi veliki jubilej 25 godina potucanja od nemila do nedraga na onome što se još zove scena, tom zovu prirode nisam mogao odoljeti.

Odabrali su i vrlo prikladno mjesto za svoj rođoš: Park kralja Držislava, odnosno plato ispred popularne Školjke, preko puta Doma HV-a i zgrade Mirovinskog. Školjka je mala bina koja izgleda poput školjke i ranije se taj prostor dosta koristio za organizaciju kulturnih sadržaja. Početkom 80-ih tamo je održana većina sadržaja prvog Osječkog ljeta mladih i postojali su planovi da se taj prostor koristi kao primarna lokacija za održavanje svirki, no onda su digli u zrak Radnički i pojavila se legendarna rupa pa je nekome pala na pamet ingeniozna ideja da tu rupu pretvore u amfiteatar za svirke i tako je i ostalo, iako se i Školjka nastavila koristiti. Po dolasku „demokracije“, Školjka je lagano pala u zaborav, sjećam se da su TBF tamo imali nastup prije desetak godina na nekom OLJM-u, cure iz riječkog benda ENI također, prošle godine u sklopu programa Francuske alijanse nastupio je bend Drvored, tu i tamo se održi neka kulturna manifestacija tipa predstave i to je to. Zato čestitke ekipi iz Gužve na odabiru prostora u nadi da će i drugi bendovi i promoteri ponovo početi otkrivati ovu lokaciju.

Program je počeo točno kako je i najavjeno, u 21č nastupom mladog osječkog punk trojca Sistematski pregled. Odgledao sam 20-minuta i nisu me nešto posebno impresionirali: teme poput ispijanja alkohola su mi odbojne, a za njihovu glazbu sam jednostavno premator. Imaju jednu turbo melodičnu stvar koja nije loša i zove se, prikladno, „Nije loše“, brzi su, drčni i energični, imaju i upravo objavljen debi album, no to već odavno nije moj đir. Obzirom da nemaju dosta svog materijala ostatak set liste popunili su surovim tezgarenjem (uobičajeni sumnjivci: Idijoti, Diverzanti, KBO…), tako da sam se brzo okanuo ćorava posla i počeo čavrljati s ekipom slavljenika. Liječnici kažu da na sistematske preglede čovjek treba ići jednom u godinu dana ili dvije, a u slučaju ovog Sistematskog pregleda, to mogu i produljiti…

Momci iz Sistematskog su imali „čast“ da nastupe pred jedva 50-ak ljudi, a ništa bolje nije prošao ni sljedeći gost, osječki pjesnik Mihalička, kojega Gužva zadnjih godina dosta često zove na svoje nastupe ne samo u Osijeku već i šire i na taj način pomažu starom bardu (čovjek je stariji i od mene, što znači da je zreo za muzej 🙂) da svoje stihove predstavi i nekom novom publikumu. Miha je član kultnog osječkog Anti Music Benda koji je još sredinom 80-ih zacrtao svoju misiju: napisati (ne snimiti) 10 albuma sa po 10 pjesama od kojih će svaka biti hit. Bend je odavno prdnuo u čabar, a Miha je tek nedavno dovršio posao i napisao posljednje pjesme ovog projekta te je nastup kod Školjke iskoristio da predstavi samo pjesme sa zadnjeg albuma. Meni i generaciji 80-ih Miha je super jer su mu tekstovi ostali zajebantski, infantilni, a opet savršeno pogađaju širu društvenu situaciju u zemlji u kojoj živimo: pedofiliju u crkvi („Bogojavljanje“), medicinu („Doniranje organa“), (b)ratoubilačke ratove („Balkan“), kao i odlične skice propadanja ljudi oko sebe („Loše sudbine, loši životi“). Otkačen i lud k’o šlapa, Miha je dobro zabavio još malobrojnu publiku, iako sam primjetio da nisu svi baš najbolje reagirali na njegove opservacije o katoličkoj crkvi, što je samo dokaz koliko je vjeronauk u školama zatrovao umove mnogih generacija…

Sljedeći na programu su bili zagrebački pankeri iz benda Šank?!, no njih sam propustio jer sam imao dogovorenu cugu za šankom u jednom bircu u Tvrđi, tako da je to opravdani izostanak 🙂. Vratio sam se do Školjke na početak nastupa Gužve. Prostor ispred Školjke u međuvremenu se fino popunio, po odokativnoj procjeni bilo je nekih 500-600 ljudova što je vrlo respektabilna brojka za koncert koji se: a) plaća i b) koji se može slušati bespla s neke od mnogobrojnih klupica u i okolo parka. Sastav publike je potvrđivao ono što sam i očekivao: veliki broj starijih likova koji koncerte Gužve već odavno ne pohode, ali su došli ispoštovati bend kojeg su nekoć slušali ili s kojim su prijatelji. Ja sam se stacionirao sa strane pored šanka u društvu druga P. i druga K. koji se kasnije priključio i nisam se opterećivao time da idem bliže bini fotkati Gužvu. Čime sam im, de facto, učinio uslugu: tko bi htio, onako mator i ružan, da mu se fotke pojavljuju na javnim mjestima? 🙂

Što se samog koncerta tiče, nije se mnogo toga promijenilo: iako uigrani i s mnogo iskustva i utakmica u nogama, ekipa i dalje svako malo uspije sjebati neku stvar, Muto još uvijek nije naučio pjevati i pretjeruju ga u baljezganju između pjesama ali brate, ovaj put stvarno su ga prećerali: set listu od sat i pol razvukli su nepotrebno na dva sata. Bilo je tu i nekih dobrih fora i zajebancije (Muto: „Kemo je trebao doći danas ali nije mogao“. Mrak: „Trebala je doći i demokracija“), čak i blokovi tipa „želje, čestitke, pozdravi“ gdje se pozdravljalo žene, djecu, tetku u Hamburgu, dobrovoljne vatrogasce, poštare i direktora Mirovinskog koji je bio najspominjanija osoba večeri, uz tonca (s tim da razumijem zašto su toncu jebali rodbinu, ali što im je diša iz Mirovinskog skrivio, nije mi jasno 🙂). Uglavnom, bend je po pitanju verbalne gonoreje nadmašio sam sebe iz najboljih dana i u pauzama su se preseravali gotovo koliko i ja u ovom tekstu.

S čisto izvedbene strane, jezgri Gužve (Muto vokal, Jela gitara, Mengele bas i Matak bubnjevi) odnedavno se pridružio Mrak iz GTŽ-a na ritam gitari, tako da je zvuk benda sada malo „puniji“, a višeglasje u refrenima naglašenije. Ipak, najveća korist od Mrakovog dolaska u bend je to što je on autor i zamijenit će Kemu na toj funkciji, a sinoć smo čuli čak četiri nove pjesme: „Arene“ (koja mi nešto nije sjela ali je brzo postala hit među fanovima i imala je jednu od boljih reakcija publike) i „Bez oružja idem u boj“ su klasični Gužvini razarači, ali meni su zanimljivije one druge dvije: „Ne daj me“ i jedna latinskog naziva koje su čisti GTŽ: tekstom, melodijom, aranžmanom. I to mi je super. GTŽ su mi nekako uvijek bili draži bend, pa ako Mrak uspije svoju duhovitost i muzikalnost prenijeti u zvuk Gužve, ja ću to pozdraviti.

Obzirom da je ovo bila retrospektiva karijere benda, dobili smo presjek od njihovoh najranijih radova do budućih, a u tom smislu izveli su i stvar „Iza jedne stare šupe“ još iz njihove demo faze (inače preradu hita Skloništa „Za ljubav treba imat dušu“) koja se nije našla niti na jednom njihovom izdanju niti sam čuo da ju izvode uživo u posljednjih 20-ak godina. Postoji i razlog: pjesma je čisti trash, ali lijepo ilustrira koliko se bend razvio od svojih početaka. Ostalo su bili probrani hitovi s njihova tri dosadašnja albuma, uključujući i dva dueta s Kocom iz Debeljaka, na pjesmama „Mene više nema“ i „Šupak“. Koca je, po običaju, bio poprilčno pod gasom, a ni ekipa iz Gužve nije bila suha po tom pitanju, pa je bilo vidljivo da jake osječke punk snage štuju sveti muslimanski praznik Namazan 🙂.

Kad je Gužva odsvirala meni omiljeni „vo-vo“ diptih hitova („Voljenje“ i „Vođa plemena“), zaključio sam da je bilo dosta punka po glavi zlog kritičara. Ali oni nisu tu stali već su nastavili još dobrih 20 minuta zavijati (čuo sam ih još kad sam se vratio u stan, toliko je ozvučenje bilo jako) tako da se to pretvorilo u silovanje živaca.

Uglavnom, dobio sam ono što sam i očekivao: dobro odrađen koncert koji je potvrdio da Gužva nije nabila 25 godina bezveze. Ono što ih je krasilo od početka, a drži ih i danas, to je upornost i tvrdoglavost. Furali su svoj film koji se većini nas kritičara i kritičarčića nije pretjerano dopadao, no njih je za to bolio kurac: nisu bili ni najljepši ni najpametniji ni najbolji svirači, ali još su tu, dok su sve bendove njihove generacije, osim Fat Preza, odavno prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. Dolaskom novog autora ta priča će se nastaviti, a publike koja ih sluša i dalje očito ima, unatoč tome što rock i punk danas debelo gube bitku s narodnjacima, elektronikom i hip-hopom.  Da ću ići na neki njihov klupski koncert u Osijeku ili negdje drugdje, vjerojatno neću, ali siguran sam da ću ih opet uloviti na nekom festivalu. A ako ništa drugo, vidjet ću ih na 30. obljetnici benda, a do tada će valjda napraviti i novi album pa će to biti dupla promocija…

Shupack Hadžo