Onomad je sve bilo bolje. Smeli momci su zaistaj još bili smeli momci, kojima je viteštvo i vratolomnost maltene zračila iz zenica očiju njihovih. Momčad koja je živela (za) svoje ideale, bila ona na pogrešnoj ili manje pogrešnoj strani zakona. Toliko su bili zajebani da ni najnoviju modu nisu morali da prate jer je najnovija moda maltene pratila njih (uh, loš pokušaj duhovitosti, znam). Ne, nije reč o Kristijanu Goluboviću i konzortima jer Kristijan Golubović i konzorti nisu nikakvi vitezovi.

Ako si pri ovim rečima u sebi makar samo naslutio da tinja nešto nalik filmofilu (a ne banditu u usponu), znaćeš naravno o kojoj (filmskoj) je epohi reč: ´iljadudevectosedamdesete! Još ako pri pomenu imena Šaft ne pomisliš na sprej za kosu ili Džit Kun Do ne budeš zamenio sa patkom na šangajski način iz kineskog restorana u Dušanovoj, onda bi ti melodično ime Šhin´iči „Soni“ Čiba trebalo biti poznato, pa makar to bilo tek posle gledanja Tarantinovog prvog segmenta „Kill Bill“ eposa.

Dok je Kinez Lee Siu-Lung – verovatno poznatiji pod imenom Brus Li – osvajao filmska platna širom sveta i šire, ponosan narod Japana je ljubomorno posmatrao ovaj razvoj… i tako je nastao Soni Čiba! Kao pandan velikom (slava mu) Brusu i kao predstavnik renomirane borilačke veštine japanske, karatea. Ali priča ima tužan kraj, jer Soni ni približno nije dostigao blobalnu popularnost njegovog kung-fu kolege, bar ne van Nihona. Retki će ga pojedinci u našim krajevima možda pamtiti po “Strit Fajter” trilogiji ili u Japanu veoma popularnoj „Kage No Gundan“ nindža TV seriji. Ili možda čak po „Yakuza Deka“ ostvarenjima.

U prvom od ukupno četiri Deka filmova – svi nastali u periodu 1970. do 1971. – policajac Hajato Širo menja policijsku značku za zakletvu jakuzama. Ubrzo zatim biva uvučen u sukob interesa dveju rivalskih klanova, međutim još više frke nastaje kad i jedna i druga strana saznaje da je dobri Hajato samo na izgled okrenuo leđa službi za održavanje reda i mira kako bi interno razbio strukture mafijaške. Banzai leptemazo!

Zvuči napeto i dramatično, ali ako ova priča nešto nije, onda je upravo to, napeta i dramatična. Nebuloza od naracije koja bi trebala da bude zamena pa makar konciznoj priči, od same (doduše vrlo zanimljive) uvodne špice nije za pamćenje. Ali pažnja, sledeća rečenica je oksimoron: Upravo ta činjenica je pravi blagodet! Kuj će nam uopšte neka funkcionalna pripovest kad neverovatna harizma jednog Sonija Čibe popunjava i scenarijske i sve ostale praznine? Gledajući ovog nesavladajućeg ratnika, koji u deljenju pravde svojim protivnicima uvek – kad kažem uvek stvarno mislim UVEK! – beži bar dva poteza napred, je melem za oči, uši i dušu.

Na početku karijere gorolomni Soni se nije toliko kezio, kako je to kasnije – već u spomenutim Strit Fajterima je usarvšio ovu “glumačku ne-tehniku” – umeo, ali naklonjenost prema ouveraktingu je već i ovde delimično vidljiva. Međutim, pošto Yakuza Deka i ne može i ne želi biti uzet u obzir kao ozbiljan policijski krimić, to ide u redu, uzevši u obzir da ima i drugih (namernih) humorističkih scena. Scene akcija ima na pretek, ali su ove, ne samo iz očiglednog nedostatka budžeta, daleko od nekog spektakla. Ljubitelji "kavgadžijskog" filma, pogotovo ovih modernijih produkcija, neće biti previše uzbuđeni pri gledanju, osim ovih otvorenijih horizonta, jelte, neotpornih na mondensku kinetičku kinematografiju današnjice tipa Vin Dizel muvi #1 do #124. Takvi (kao ja) mogu da se raduju i narednim Yakzua Deka, Deki, Dekama (´bem li ga), pogotovo prvom nastavku “YD: The Assassin”, realizovanog samo par meseci posle prvenca, koji više miriše na rimejk nego neko nastavljanje. Bilo kako bilo, u to ime sad po jedan sake pa nek´ ide život! Baaaanzaiiiii!

Robert Mihajlović