Kada sam prvi put čuo da “Boss“ piše autobiografiju, osetio sam zadovoljstvo klinca koji čeka dolazak svog omiljenog strica, onog koji uvek priča najzanimljivije priče. Ovog puta, stric će ispričati sve svoje priče odjednom, zapravo, ispričaće svoju kompletnu Priču.

Springsteena sam oduvek smatrao nekom vrstom Boba Dylana kome su ojačale glasne žice, i koji nešto energičnije lupa po žicama svoje gitare na sceni. I ne samo to. Springsteen pleše. Volim ples kao odraz želje za životom. Zato i sam rado plešem. I činim to izuzetno retko.
Volim njegovu socijalno angažovanu liriku. Mislim, koliko prosečnih youtube konzumenata može da se pohvali da znaju ko je bio Tom Joad? Koliko ih čita Steinbecka?
Bez ikakve namere da uvredim bilo koga. Springsteen zahteva malo snažnije kulturne temelje nego što prosečni slušalac, vodjen samo brojem “lajkova“, može da poseduje. I upravo je zato sjajno kada milioni prepoznaju kvalitet.

Naleteo sam na njegovu autobiografiju u knjižari u sklopu tržnog centra jedne zemlje koja je nekad bila deo iste celine sa ovom mojom. To je kao da dve drugarice uživaju u zajedničkoj igri i odrastanju, a onda jedna odluči da pokupi svoje igračke i kaže drugoj “zbogom“. Ok, imala je i politika tu svoj upliv. Ovi su barem otišli bez prolivanja krvi, ubrzo ušli u vrzino evropsko kolo, i evo mene kod njih na  privremenom radu, umesto da kucam ovo u toplini svog doma.
Zgrabio sam je sa police, ne pitajući za cenu, i neko vreme uživao u njenom društvu. Ruku na srce, nisam imao ljude oko sebe u čijem bih društvu uživao, pa mi je “Bossova“ pisana reč predstavljala više nego adekvatnu zamenu.

Čitao sam mnogo biografija. Onih koje su pisali drugi, ali i osobe čiji je život bio medju koricama tih knjiga. Naučio sam da prepoznam senzacionalizam, jeftina preterivanja, mitomaniju, neiskrenost u njima. Drago mi je da se ovde  radi o nečemu sasvim drugačijem, što bi rekli pajtonovci.
Springsteen je otvoreno progovorio o svemu. Nije zaobišao ni najbolnije teme, kao što su njegov komplikovani odnos sa ocem, njegova sopstvena depresija, smrt bliskih saradnika i prijatelja poput Clarencea Clemonsa, legendarnog saksofoniste njegovog “E Street Banda“. Sve je tu, od Springsteenovog odrastanja u Freeholdu, New Yersey, puta do slave, preko porodičnog života do njegove jedinstvene životne filozofije.
Nema ulepšavanja. Zapravo, najlepši momenti u ovoj autobiografiji su upravo oni gde su dešavanja najbolnija. Bruceov oproštaj od oca, o kome sam, pre čitanja ovog dela, znao samo da je svojevremeno rekao svom “neprilagodjenom“ sinu da će ga vojska već dovesti u red, u vreme regrutacije za Vijetnam, a onda na vest da mu je sin odbijen, samo prokomentarisao da je to dobro... pa, recimo da sam i sam nedavno ostao bez svog oca, sa kojim sam možda mogao da imam još bliskiji odnos, te da je čitanje ovog odlomka bilo prvi put da su mi oči zasuzile dok čitam neku knjigu. I to je dobro. Katarza se obično nalazi na pomalo neočekivanim mestima.

“Odlazak“ Clarencea Clemonsa... Čudno je kako je Springsteen, pišući ovo, vešto izbegao zamke patetike, a sa koliko literarnog umeća je izneo sve te stvari iz sebe i tresnuo ih na papir tako snažno da zveče kao najmoćniji akord.
Svideo mi se deo u kome opisuje odlazak iz svog doma, kao mladi i neafirmisani izvodjač, vozeći se na krovu transportnog vozila punih predmeta-ostataka njegovog dotadašnjeg života. Kako je gledao u krošnje drveća koje promiču iznad njega, i nebo puno zvezda (Frenk Boumen?), koje će i sam uskoro dohvatiti. Mantra koju je ponavljao u sebi, dok se liftom uspinjao ka spratu zgrade gde ga je čekao prvi važan razgovor povodom njegove buduće karijere. Način na koji mu se, godinama kasnije, obratio Frank Sinatra, da je bilo krajnje vreme da se upoznaju i nazvao ga “mali“, nudeći ga viskijem. Kako je, na sprovodu tog istog Franka, Jack Nicholson stao uz Brucea, i rekao samo: “King of New Jersey.“ Ko, Frank? Svakako. Ali, možda je u toj rečenici bilo i simbolike. Odlazi jedan kralj, dolazi drugi. “The king is dead, long live the king?“ Moguće. Jeste da je zvanično samo “Boss“, ali...

Član “Kuće Slavnih“ rokenrola (odavno samo manifestacija nalik bilo kojoj gala večeri gde se okuplja takozvani jet set, nekada stvar prestiža), višestruki dobitnik Grammy nagrada i jednog “Oscara“ (za nabolju pesmu, “Streets of Philadelphia“, iz filma “Philadelphia“)... sve te podatke je lako “izguglati“. Treba pročitati kako je inspiraciju za pogrešno protumačenu “Born in the USA“ dobio razgovarajući sa ratnim veteranom iz Vijetnama, čija je priča pretočena u film Olivera Stonea, “Born on the Fourth of July“. Kako je 1981. ušao u klub u Londonu, i obratio pažnju na bend koji je svirao na sceni, a čije ime,“U2“, tada još uvek nije značilo toliko mnogo.
Njegovo objašnjenje kako jedan plus jedan, ponekad, mogu da budu tri. Ako ljubav i rock'n'roll udju u jednačinu. Ova dva poslednja ionako egzistiraju u nekoj vrsti neraskidive veze. Kako i koliko roditeljstvo promeni čoveka, pa i zvezdu njegovog kalibra, kad se kao kralj vrati sa turneje, da bi bio sluga u sopstvenom domu – jer deci treba roditelj, a ne veliko ime.
Dopao mi se i način na koji je opisao odnos sa svojom životnom saputnicom i koleginicom, Patti Scialfa, ne iznoseći previše u javnost, a ne krijući ništa. Da je u jednom momentu stajao pred vratima i držao kvaku, vodeći u sebi bitku da li da ostane ili ode. Da je to što je odlučio tada predstavljalo najtrezveniju odluku njegovog života. I jeste. Još jedna odlika velikih ljudi, da prepoznaju pravi izbor u situaciji gde se život račva i nudi različite mogućnosti.

Jedna mala digresija, oprostićete mi. Oduvek sam smatrao da je jedna od najbitnijih životnih stvari sadržana u legendarnoj replici pomenutog Jacka, iz filma “One Flew Over the Cuckoo's Nest“. Mislim na scenu kada, sav zadihan nakon bezuspešnog pokušaja da izvali iz poda onaj lavabo ili šta je već, i iskoristi ga da razbije prozor i pobegne iz ludnice u slobodu. Okupljenim štićenicima mentalne institucije u kojoj se greškom našao, on kaže:“Ja sam barem pokušao.“ Upravo to. Pokušati. Makar i bezuspešno. Ionako će neki “Chief“ uspeti tamo gde ste vi omanuli, kad to više ne bude bitno. Ali, još bitnije od toga – prepoznati trenutak kada neko delo donosi sa sobom više razočarenja i bola, neuspeha i loših posledica, nego dobra.

“Born To Run“ sam čitao neuobičajeno dugo, za literarnog fanatika kakav sam po prirodi. Razloga za to je bilo više, od kojih je najznačajniji bio taj što sam mesecima dolazio u svoju hotelsku sobu previše umoran za bilo šta, pa i za čitanje onako i onoliko koliko bih želeo. Posao i dalje crpi ono najbolje iz mene, a otudjenost koju osećam je prevelika. Upravo zato mi  je “stric“ Bruce bio najbolje društvo, u tudjoj zemlji, medju tudjim narodom i konceptom života i rada koji mi nije blizak.

Danas sam zaklopio korice ovih memoara, koji su se u mojoj rodnoj Srbiji pojavili u prevedenoj verziji gotovo u isto vreme kada sam ih ovde kupio u originalu, i osećanja su mi pomešana. Sa jedne strane, kao da se opraštam od nečeg lepog. Nečeg što mi je značilo.  Sa druge, osećaj ispunjenosti kakav odavno nisam imao. Znate onaj osećaj prijatne težine u grudima? Ok, možda u ovom tekstu nisam bio baš naročito objektivan. Da li bi ste vi bili, da pišete o svom omiljenom stricu, koga nikad niste imali?

Milan Katić