Odavno nisam čuo bolji doom album! Ako Monolithe uopšte sviraju doom, jer ima ovde svakakvih uticaja, ali kada bih morao na brzinu da nekom objasnim šta to ovi Francuzi sviraju, rekao bih nešto kao: „Da, ovi Parižani sigurno sviraju doom metal. I to odlično!“


Evo sedmi put slušam sedmi album benda Monolithe, na kojem ima sedam pesama i sve traju tačno sedam minuta! Ovaj bend koji predvodi Sylvain Begot postoji već sedamnaest godina i za to vreme je njihov stil muziciranja evoulirao od hermetičnog funeral dooma do prilično melodičnog death / dooma sa začinom „space-black metala“ gde je predznak „death“ uzet najviše zbog stila pevanja Sébastien Pierre-a koji je kao studijsko pevač otpevao sve pesme na ovom albumu sem pesme "Delta Scuti" koju je otpevao Remi Brouchard, gitarista benda (koji je i nasledio pređašnjeg pevača Richarda Loudina). I vokal je uz fenomenalne melodije i istu takvu produkciju najveći boljitak ove ploče u odnosu na prethodne. Već sam naveo da je na ovom albumu sve u znaku „broja sedam“ pa je tako i svaka pesma naslovljena različitim slovima, ali po redu abecede i svaka pesma je odsvirana u različitom tonalitetu! Već takvi detalji nam dokazuju da je ovaj album brižljivo smišljan, komponovan i snimljen.

Pesma koja otvara album „Anechoic Aberration“ ima neki „space“ šmek, dominantne klavijature preko kojih ide apsolutno artikulisan „growl“ i sjajnu melodiju. „Burst In The Event“ je mračnija i sporija i u sebi nosi tradicionalnije doom rifove. Zavesa od klavijatura je jeziva i komotno bi ova pesma kao instrumental mogla da uđe u soundtrack nekog horor filma. Na momente mi zaliči na rani Opeth ili kasniji Emperor, što može biti samo plus. Uopšte, prva polovina albuma ima taj neki „miris“. „Delta Scuti“ je pravi prelaz u drugi deo ploče jer u njoj ima i klasične death/doom strukture, ali i semplova i dugog melodičnog gitaskog sola u pozadini. Najbolja pesma na albumu je zasigurno „Engineering The Rip“ u kojoj na početku dominira sintisajzer i uvrnuta gitarska rešenja pa bi pesma komotno, da nije ponovo odličnog „growla“ gospodina Broucharda, mogla da prođe kao progressive rock sa sve Floydovskim „solom“ na gitari. Piano uvod na „Fathom The Deep“ je znak da će klavijature u celoj pesmi preuzeti glavnu ulogu do trenutka kada vas fenomenalni solo na gitari baci na drugu stranu sobe. Završna „Gravity Flood“ je instrumentalna i u prva tri minuta lići kao da je izašla iz kuhinje Žan Mišel Žara, ali se do kraja pretvara u mešavinu Pink Floyd i Ulver uticaja, a pošto su to bendovi koje obožavam, to je detalj koji samo učvršćuje moju odluku da ovom albumu dam čistu desetku!

Iako je tek početak februara, ja sam uveren da će mi ovo biti jedan od najomiljenijih albuma 2018. godine, a ako ga poslušate, može da se desi da bude i vama...

Zoran Popnovakov